Biznis lekcija: Pogled iz kutije iliti zašto ne vredite koliko mislite

Biznis lekcija: Pogled iz kutije iliti zašto ne vredite koliko mislite

BIZNIS LEKCIJA: POGLED IZ KUTIJE ILITI ZAŠTO NE VREDITE KOLIKO MISLITE

 

Skrenuta mi je pažnja pre nekoliko dana na tekst “This is why I don’t give you a job“. Vredi ga pročitati, iako je nesumnjivo da će izazvati salve nezadovoljstva i uvreda na račun autora. Osoba koja mi je skrenula pažnju, rekla mi je da bih ja trebao napraviti srpski spin-off jer sam, po njegovim rečima dovoljno lud (jer bi pametan čovek ćutao i gurao dalje), dovoljno mlad (jer je to dobar alibi za nivo bezobrazluka koji ću u tekstu pokazati), dovoljno ostvaren (jer, istini za volju, imam čime da se pohvalim) i dovoljno upućen (jer, uprkos svemu, uspešno poslujem već dosta godina u nazad i od nule sam, ovde, napravio nešto). Imam još jednu veliku prednost. Ja ne prodajem nikome ništa, a naročito ne sebe, nekom od vas.

Ne želim da pretresam sve što je autor rekao, zato i preporučujem da pročitate njegov tekst, ali dotaći ću se najvažnijih stvari, odnosno onih koje će izazvati najveći broj negativnih komentara. Unapred se izvinjavam kolegama, saborcima iz blata, zbog možda neprilagođeno neprijateljskog tona, ali morao sam. Takođe izvinjavam se ljudima koji ćute i pošteno rade svoj posao, ovo je posvećeno njihovim glasnim kolegama.

Ljudi su, generalno, nezahvalne neznalice.

Odmah prst u oko? Nego kako. Zašto to kažem? Prečesto čujem kako poslodavci izrabljuju svoje radnike ili imaju nekorektan odnos prema njima. Ok, neka to bude tako, to njega čini kretenom. A znate li zašto to radi? Zato što može. A zašto može? Zato što ste nebitni, zamenjivi. To njegove postupke ne čini prihvatljivjim, ali vašu poziciju mnogo objašnjava. Ona je vaša i samo vaša odgovornost i krivica. Vi ste ti koji ste sebe učinili potrošnom robom. Vaša je krivica što u igri karata vi nemate ni jedan štih, već morate da trpite.

Drugo, ko mi naredni spomene kako je privatnicima lako, može slobodno da napusti moje društvo, obriše me sa svih društvenih mreža, izbriše moj telefon iz imenika i zaboravi da postojim. Osim činjenice da je to ružno reći u mom društvu, jer sam gotovo uvek okružen kolegama koji su prošli istu preduzetničku golgotu, to sa druge strane pokazuje i koliko je osoba van ikakvog dodira sa realnošću, te koliko je plitka i zlonamerna, a ja sa takvima nemam želju da se družim. Morbidni su ok, cinični takođe, ali plitki, glupi i zlonamerni nam zaista ne trebaju.

 

 

 

50 pitanja na koja ne znate odgovor:

  • Da li ste ikada probali da radite nešto samostalno, legalno?
  • Da li znate da popunite opštu uplatnicu?
  • Da li ste ikada u svom životu imali odgovornost za još barem jedno dupe pored svog?
  • Da li ste ikada zaradili svoj dinar, a zatim državi dali harač koji joj pripada?

U pomenutom tekstu, čovek kaže kako u svojoj maloj firmi ne bi zaposlio ženu ili nekog starijeg od pedeset godina. On je šovinista, fašista, i treba ga spaliti na lomači u gotovo svim komentarima, a čovek je samo realan.

  • Da li zaista možete, makar i pokušati, da razumete koliko je veliki problem u maloj firmi, sa nekoliko ljudi, kada osoba koja je jedan od važnih oslonaca poslovanja ode na duže vreme na trudničko ili neko drugo bolovanje?
  • Da li vam je jasno da poslodavac za svo to vreme snosi gotovo sve troškove koje bi imao da ta osoba dolazi na posao, samo mu država deo novca refundira, uz proceduru koja je ubistvena i sa kašnjenjem od šest i više meseci?
  • Da li znate da svaki radnik koji je prijavljen, svog poslodavca drži u šaci, jer uvek može da ode na bolovanje i na taj način na neodređeno vreme spreči bilo kakvu akciju poslodavca, jer je eventualni otkaz radniku na bolovanju jednak smrtnoj presudi?
  • Da li shvatate, da to što vi trenutno mislite da ne bi koristili prljave trikove protiv poslodavaca, ne znači da u trenucima očaja ne bi za njima posegnuli?
  • Da li razumete da to što vi možda niste takvi, ne menja činjenicu da je barem jedan od pet ljudi takav, i da to predstavlja ozbiljan rizik za gotovo svaku firmu veću od jednog čoveka?

Jel to znači da sa mladim ženama i starijima treba na lomaču? Ne. To znači samo da svako ima pravo da donese odluku šta će sa svojom firmom da radi, i da je za mnoge rizik neopravdano veliki. To znači da zbog toga što ne zaposle jednu buduću trudnicu mogu da spasu 3-4 radna mesta koja bi nestala kada bi firma otišla pod led. Jel ti ljudi nemaju porodice? Jesu li one manje bitne?

  • Da li znate koliki su troškovi firme?
  • Da li vam je jasno da u Beogradu, trošak za d.o.o. za dobar dan, bez ikakvog prometa, samo na osnovu taksi izadje od 200-350 EUR mesečno?
  • Da je taj trošak za preduzetničke radnje 50% manji, ali da to i dalje znači da vas to košta 100-175 EUR mesečno?
  • Imate li pojma da vaš poslodavac, ako ste prijavljeni na pun iznos plate, državi plaća još gotovo 70% onoga što vi primite?
  • Da ako primate 500 EUR platu, to vašeg poslodavca zapravo košta 850 EUR?
  • Da li zaista mislite da ćete, ovim tempom, to penziono ikada doživeti da iskoristite, obzirom da zdravstveno već sad koristite samo u slučaju životne opasnosti?
  • Update: Da li znate da ako vaš poslodavac ne plati u vrlo kratkom roku pune doprinose za vašu platu (tih 70%) dobija “čestitku” od države, a ako to ne reguliše na vreme biva blokiran, bez obzira što mu je možda ta država upravo najveći dužnik?
  • Da li vam je sada možda jasnije zašto vam poslodavac nudi minimalac + razliku na ruke?

Mislite da mu je lakše? Nije. On za svaki dinar keša treba krv da propiša, pa, ako to radi, radi da bi vi bili zadovoljniji.

 

 

 

 

  • Da li vam je jasno koji sve troškovi ulaze u cenu vašeg radnog mesta?
  • Šta je sve osim plate, trošak vašeg poslodavca?

Od toga da kvadrat poslovnog prostora košta 15 EUR mesečno, a da je prosečan sto i mesto za stolicu obično 4-5 m2 (100 EUR mesečno u najgorim uslovima, a često i mnogo više), oprema koju koristite, infrastruktura, i drugi troškovi. Da li vam je jasno da ono kada kažete kako vas gazda pelješi jer na 700 EUR plate (koja ga košta 1200 EUR), na vama pravi skoro 2000 EUR mesečno, da to situaciju čini, zapravo, vrlo bliskoj nuli, tj. da na vama nije zaradio gotovo ništa, a tu ne računam, vreme, novac, živce i druge resurse potrošene da se stvori mogućnost za taj posao.

Ovo je Srbija, ovde je normalno da vam klijenti ne plaćaju po dogovorenim uslovima, u dogovorenom roku, a vi imate svoju platu, jer vas, kao zaposlenog, zabole za to. Da li znate da onog trenutka kada izda račun za izvršenu uslugu, ako je u PDV-u, u narednom obračunskom ciklusu mora platiti pun iznos PDV-a bez obzira da li je naplatio potraživanje od kupca ili ne? To je problem vašeg direktora, koji mora da stvori vaše plate na kraju svakog meseca, kako zna i ume. Samo mu u životu fali neko ko će mu reći kako je lopov, secikesa, bandit.

Mislite da vredite vise?

Vidite, to je bar lako utvrditi. To je tržišna stvar – ako je neko spreman da vas plati više, vredite više. Ako nije, ne vredite. Ako nije spreman da vas plati ništa, ili ako za vas nema nigde posla, onda je vaša vrednost jednaka nuli. Ako je to slučaj, imate razne mogućnosti – jedna je recimo da histerišete i galamite kako niste zbog toga završavali fakultete, a druga je da sednete i steknete neko konkretno znanje koje je neko zaista i spreman da plati i promenite svoju realnu poziciju.

I nikada, nikada, ne potcenjujte druge – tu su gde su jer su se za to izborili ili je to neko učinio za njih. Ako su sami, svaka im čast. Ako je neko drugi, svaka im čast što su nekom drugom toliko bili bitni da to učini za njih. Da li su vaši životi toliko savršeni da imate vremena da se bavite drugima? Zajebite njihove novčanike, račune, kola, stanove, brinite o svojim. Život nije fer, ali to ne znači da se trud i rad ne isplate – stvar je samo da se ljudi, generalno, ne trude i ne rade. Najveći broj njih ne može da stigne da radi, jer dok obavesti sve koliko mu je teško, koliko život nije fer, i koliko je sudbina protiv njega, prođe dan, a sutra treba ponoviti proces. Zato oni koji su nešto stekli, obično ćute i rade. Prioriteti. Nekom je važnije da ima, nekome da kuka. Ne zaboravite možda i najveću misao ovih naših naroda i narodnosti:

 

“Lako je tuđim kurcem gloginje mlatiti!”

Koliko god ovde bila divljina, tržište je otvoreno i slobodno i svako može da pokuša. Ako mislite da će doći zli reketaši da vas ugase, moj savet je da probate. Ako ne pokušate sigurno nećete uspeti, a ako pokušate, čudo može da se desi. U svakom slučaju bićete bogatiti za jedno iskustvo, za jednu vrednu životnu školu. Prilično sam siguran da i onako nemate ništa pametnije u planu. Samo… ako mislite da je 300 ili 150 EUR fiksnih troškova strašno, nemojte da kukate. Ako mislite da je 1000 EUR mesečno fiksnih troškova za kancelariju nedostižno, nikada više nemojte prigovarati nekome ko ih plaća. Preduzetnički dinar je krvav i nije za one koji su spremni da rade glup i dosadan posao za 300 EUR mesečno, samo da imaju sigurnost i da ne snose nikakvu odgovornost.

 

 

 

Svi bi stanove i automobile, a niko ne bi da deset godina drlja guzicu i ne spava. Svi bi da piju kafe i ručaju po restoranima, ali niko ne bi da zaradi. Niko ne bi da podmetne leđa, niko ne bi da snosi odgovornost, ali bi svi da dele savete i uče sve oko sebe kako se radi. Oni to najbolje znaju, oni su gledali ljude kako rade, oni su čitali o ljudima koji rade… U poslednjih dve godine sam čuo toliko saveta od ljudi koji nikada nisu popunili formular i stavili pečat, da mi se želudac prevrće. Toliko ljudi mi je pričalo o načinima da svoje poslovanje poboljšam, a da sekunde jedne u životu nisu ništa radili, ne daj Bože, snosili odgovornost za nešto ili nekog.

 

 

 

Zajebite pojedinačne slučajeve, gledajte šire, jednom u životu pokušajte da sagledate van svog dupeta, van svojih najbližih. Uvidećete da je ovaj svet jedno odvratno mesto, i da je potrebna specifična količina i kombinacija hrabrosti i ludosti da u njemu pokušate napraviti nešto dobro. Život nije fer i ljudi su stoka. Ne uvek i ne svi, ali ako zamišljate svet kao savršenu oazu punu jednoroga, cveća, gde je uvek duga, pogledajte kroz jebeni prozor. Za početak, pogledajte kroz prozor. Preduzetnici, oni od kojih većina vas živi (jer ako ste u državnim firmama, ovakav tekst vas i onako ne zanima, i znate kako sistem radi i bez mene), su ugrožena vrsta koja ima više bioloških neprijatelja nego bilo koja druga. Ako niste spremni da im se pridružite, nemojte im ni stajati na putu, jer oni su, upravo, jedina šansa koju ova usrana zemlja ima (a i vi sa njom).

Ako ne možete ili ne želite da pomognete, ne smetajte!

Dan kasnije: Follow up

 

 

 

 

Za one koji nisu razumeli, a utisak je da je to dobar deo ljudi, poenta teksta se moze izvući u dve recenice:

  1. Budite najbolja moguća verzija sebe.
    (Ralph Waldo Emerson)
  2. Naučite pravila igre, i igrajte je bolje od bilo koga drugog.
    (Albert Einstein)

Šta to znači? To znači da koliko god sve oko vas bilo nefer i koliko god stvari radilo protiv vas, to i dalje ne znači da imate alibi da ne radite na sebi i ne budete najbolja moguća verzija, koju ćete unapređivati iz dana u dan. Na vama je da naučite kako funkcioniše sistem čiji ste deo, jer samo tako možete biti ravnopravan učesnik u njemu. Taj sistem ima svoje specifičnosti, ima mnogo mana, ima možda i neke prednosti, ali je takav za skoro sve i nije realno da ga možete promeniti – zato se prilagodite i nađite način da ga iskoristite najbolje moguće. Posla ima i novca ima, čak i ovde. Većinu poslova moze raditi manje više svako, ali ne može ih svako raditi dobro i neće ih svako raditi dobro. Za dobrog molera, programera, konobara, kuvara, stolara, prodavca, lopova, taksistu, tapetara, će uvek biti posla, i uvek će biti u neuporedivo povoljnijoj poziciji od svih ostalih, jer je dobar, pouzdan, kvalitetan i sl.

Nije poenta da trudnice treba na lomaču ili da starije od 50 treba u rudnik, poenta je da postoji rizik i da svako bira da li želi da ga preuzme ili ne. Jednostavnija cost / benefit analiza od te ne postoji. Nije posao privatnika da se bavi time da postoji socijalni mir i pravda. I ok, čak i ova i ovakva država je shvatila da su trudnice veliki problem za male preduzetnike i našli su sistemsko resenje koje je daleko od idealnog, ali ipak funkcioniše na zadovoljavajucem nivou. To i dalje ne menja činjenicu da su, kako ja to kažem – ljudi stoka, i da ima i ovakvih i onakvih poslodavaca i ovakvih i onakvih radnika, ali uvek, imajte u vidu da problem nije samo sa jedne strane, i da uvek imate izbor – ne morate raditi za osobu koja to ne zaslužuje. Možete da date otkaz. Ne možete naći drugi posao? To nije problem poslodavca nego vas, i on vam za to nije kriv.

Suštinski problem ipak ostaje isti. To je priroda ovdašnjeg čoveka kome je najveći gušt da zajebe nekog. Drugi problem je rasipanje energije na žalbe i kukanje umesto da se ona iskoristi da se napravi prava kvalitativna promena. I da, tužno je da žene od 55 godina u Maksiju rade za 20 000 na kasi ceo dan, ali jos je tužnije da neko u 55 godina nije sebi stvorio mogucnost za alternativu. Nisu svi sposobni i ne mogu svi da se prilagode, ali u svim situacijama kada se zakoni prirode vrate na snagu na kratko, najslabiji najebu, pa tako i ovde. Ovde i tamo na komentarima niko ne priča iz svog ugla priču starice od 55, nego se pozivaju na nju – ok, jel to znači da su vaši životi idealni? Nemate svoje probleme koje je potrebno rešiti? Nisam za to da se okreće glava od tudjih problema i da se pusti da ljudi umiru po ulicama, ali jesam za to da svako prvo sredi svoju situaciju, tj. da to bude prioritet. Takvi ste korisniji i sebi i tim drugim ljudima koji možda ne mogu sami. Ne morate biti najbolji, ali ne dozvolite sebi da budete na dnu.

Inače tekst je pisan ovakvim tonom, jer nažalost samo taj ton ima efekta. Pristojno napisan argumentovan post (a zaista mi nije nikakav problem da ga napišem) bi pročitalo barem 50x manje ljudi.

Takvi smo, mora motkom, lepim ne ide.

 

Autor teksta je Ivan Minić, vlasnik www.Burek.com

Tekst je preuzet uz odobrenje sa Ivanovog bloga FTW

Komentar Bojana Šćepanovića, MCB Blog. Ivanov tekst je sjajan, sa puno znanja i ličnog iskustva o preduzetništvu. Sa druge strane, Ivan koristi vrlo sočan i hrabar, a nekada i brutalan rečnik. Neko voli takav pristup, neko ne, neko će ga spaliti na lomači, zgražavati se nad rečnikom i stavovima, reći će “to nije za poslovne ljude”…

Ja mu odajem priznanje za brutalnu iskrenost. Ne slažem se svim njegovim stavovima, no rekao je to hrabro, iskreno, energično, bez kompromisa. Zato je i zaslužio da bude na MCB Blogu. Uživajte!

Autor

Gost 


69 Komentara

  1. Milos :
    14.01.2012 u 10:48|Permalink

    pisac teksta je rekao da je odmah u pravom navratu imao od 50 000 preko 48 000 negativnih komentara iz celog sveta..
    ti mu dodjes u one 2000 izgelda.. 

  2. 14.01.2012 u 10:58|Permalink

    Nisam znao za statistiku… no, sviđa mi se da budem u 4% :)

  3. 14.01.2012 u 11:25|Permalink

    Moram da naglasim da se kategorički ne slažem sa tezom iz poslednjeg pasusa. To nije rečenica, to je pasus i to mnogo duži nego što izgleda…
     
    Ostalo je u principu ok. Štaviše, Odlično! :) Da sad ne tražim dlaku u jajetu…
     
    Kako je Bojan najavio očekivao sam Majn Kamf (ili kako već ide transkripcija). :) Uživao sam čitajući tekst – veliko hvala autoru i mcb blogu.
     
    Mislim da je najveća vrednost u tome što se promoviše plaćanje poreza i naglašava da je preduzetnički duh, tj. akcija ono što vuče stvari napred (uz veliki broj sjajnih informacija o preduzetništvu). Takođe, mislim da revolt zaposlenih izazivaju najviše tajkunski preduzetnici, koji su ovde možda nepravedno zapostavljeni.

  4. Paulina :
    14.01.2012 u 15:35|Permalink

    U celom clanku nema ni reci o tajkuni a i sitnim “preduzetnicima” kome placanje poreza i zarada teskim radom ne pada napamet. Umesto toga, izbegavaju placanje carine, placanje poreza, pa i isplatu zarade zaposlenima. Umesto toga, “goje” im se racuni na Kajmanskim ostrvima ili kojekude … E, to najvise nervira i vredja!

  5. Ljilja :
    14.01.2012 u 15:55|Permalink

    Malo ste pobrkali loncice. Ako jos jednom procitate originalni (madjarski) tekst, primeticete da autor, u stvari, ukazuje na lose drzavne zakone. On se ne zali na radnike. Poenta je da drzava od preduzetnikove bruto zarade uzima poreze, poreze na poreze, muzicke dinare i sl. Ta ista drzava od bruto zarade RADNIKA (a ne preduzetnika) uzima 70% na ime poreza, penzionog, socijalnog, zdravstvenog i dr. osiguranja. Znaci drzava uzima i od jednog i od drugog, i to mnogo, a radnicima i poslodavcima je prepustila da se bore oko ostatka “plena”.

    Isto vazi i za “zasticene” kategorije radnika (zene i stariji od 50 godina). Toliko ih je lepo drzava “zastitila” da sada niko normalan nece da ih zaposli.

    Taj zakon u stvari glasi ovako: svaki poslodavac koji zaposli Ljiljanu Davidovic morace da placa svakog meseca 1.000EUR (na pr.), radila ona ili ne. Lukavo 😀 Drzava stiti mene tako sto me je natovarila drugome na vrat! Bas im hvala. Volela bih da me ne stite vise.
    I na kraju, sta je manje bolno: Biti poslodavac ili radnik?

    Da ja mogu da biram, jedino bih volela da budem drzava.

    Pozdrav,

    Ljilja 

    • Sanja :
      06.02.2013 u 22:25|Permalink

      Ljiljo, meni se cini da je poenta teksta upravo da istakne da: niko osim vas samih ne moze da vas natjera da radite za nekoga ko vam se ne dopada (pri tome pod “vas” ne podrazumijevam bas Ljiljanu:))
      Nisam iz Srbije, nadam se da ijekavica nece nikoga da uvrijedi, ali sam iz preduzetnicke price i uredno placam poreze i mogu da vam kazem samo jos jedan komentar na vaze izlaganje:
      Drzava ne uzima od zarade radnika, nego upravo od poslodavca. Radnik trazi platu na osnovu toga koliko procjenjuje da vrijedi, tako je to kod nas, i ne interesuje ga tih 70%. Ako uzima od radnika, zasto onda radnik ne kaze da mu je plata onih 850 u tekstu pomenutih EURA, nego lijepo kaze da mu je plata 500. Tako i jeste, on i radi za 500. Vrlo cesto ne zaradi ni toliko, cast izuzecima. Moja ekipa koja kod mene radi je sjajna, ali ima mnogo mjeseci kada njihove plate placamo iz rezervi, a nisu zaradjene. I vecina poslova koje male firme danas urade su direktni rezultat rada vlasnika, odnosno menadzera. Daleko od toga da radnici nemaju svoju ulogu, ali bilo bi lijepo da saberu koliko kostaju firmu…pa da onda kazu da je to njihova plata. Izgledalo bi to mnogo postenije, nego taj komentar da drzava uzima od zarade radnika, bez uvrede.
      Dodajte na to troskove kafa, sokova, prevoza, toplog obroka, mobilnih telefona, automobila koje koriste u firmi…pa ce plata izgledati mnogo veca.
       
      Ali, da se i ja vratim na poentu. Bjezite od svega sto vam ne prija, ako mozete. Pomoci cete i svojim poslodavcima i sebi.
      Ako nemate kuda, poradite na tome. Opet, pomocicete i sebi i poslodavcu.
       
      (i opet se ovdje ne obracam Ljiljani:))
      Bez uvrede.
       

  6. 14.01.2012 u 20:00|Permalink

    Ljiljo,

    u pravu si za originalan članak na mađarskom/engleskom – on se malo razliku u odnosu na Ivanov članak. Podloga je slična, primeri su dosta slični, no postoji i razlika. 

     

    Ja bih se složio sa tobom da je “original” više kritika rigidnog Mađarskog radnog zakonodavstva. Sa druge strane, Ivanov tekst meni više prija – on je više motivišući, tera te na akciju, da se pokreneš…

     

    Ivan je, naravno, dosta uzeo iz originala alil je i dodao svoj lični pečat. Snažan i beskompromisan :)

  7. 15.01.2012 u 09:21|Permalink

    Savršeno ! U ekonomsko-politickom smislu jedna šokterapija koja ne sme da se poistoveti sa šok strategijom  gde šokovi služe da bi se ekonomske reforme a koje su protiv volje većine , lakše sprovele. Predlažem da ceo tekst bude obavežni i sastavni deo svakog ugovora o radu. Na taj način bi smo  zauvek odklonili mnoge negativnosti i  s pravom zaslužili  veće  razumevanje zaposlenih.

  8. Tanja :
    15.01.2012 u 15:37|Permalink

    Istina u celom tekstu. Suština današnjice pogođena, i sasvim blago rečena i predstavljena! Moglo bi tu još mnogo da se kaže, na svaku rečenicu po još nešto… Ali i ovo je dovoljno! Na žalost, ovo ne rešava ni jedan od navedenih proglema i situacija!

  9. Tanja :
    15.01.2012 u 15:38|Permalink

    Sa druge strane, nisu svi rođeni da se bore u realnom svetu, nekome i odgovara da bude radnik i pomaže svom šefu da ostvari neki profit….

  10. Danka Milošević :
    15.01.2012 u 17:26|Permalink

    Pročitala sam i tekst našeg autora, kao i onaj mađarskog autora, i mogu reći samo da je I.Minić dozvolio sebi previše slobodnu interpretaciju originala. Mađarski i naš Zakon o radu se razlikuju, bar po onome što sam pročitala u ovim tekstovima (ako nigde drugde, a ono bar po trogodišnjem odsustvu za porodilje :) ja svakako neću dobiti te tri godine, već mnogo manje, a nije da mi ne bi prijalo). Međutim, osim stava da moraš da urlaš da bi te neko ovde saslušao, smeta mi jedna nelogičnost u ovom tekstu: zašto bi neko uopšte bio privatni preduzetnik, otvorio firmu i održavao je, ako mu se to na koncu ne isplati? OK, pošto živimo gde živimo, dobit je ovde sigurno manja nego negde drugde, ali definitivno niko neće da radi ono što mu se ne isplati. Elem, radiš za platu koju primaš, ali ne bi je primao da vlasniku ne donosiš profit. Da ne bude zabune, radim u privatnoj firmi, pod uslovima koje mi je odredio vlasnik i baš se fino osećam, i NIKAD ne bih pomislila da tražim više od onoga što smatram da doprinosim. Jbg, loše su me vaspitali roditelji 😀 koji su se, inače, godinama bavili privatnim biznisom. Tako da autor treba da sopstvene preporuke usvoji, ne lamentira nad ljudskim bezobrazlukom i pokuša da bude najbolji što može :) Ako život nije fer, ne moramo mi da budemo nefer da bismo uspeli.
    Btw, da ne pomislite da sam preveliki idealista, pa da mislim da će sve biti dobro ako pozitivno razmišljamo, odmah da kažem da sam završila psihologiju na FF BG sa visokim prosekom, da sam stekla mnogo više iskustva u struci još na fakultetu nego druge kolege (ne prodajem ništa, no se hvalim :D), da sam bila bez posla nešto manje od godinu dana, da sam pokušavala na mnogo mesta da nađem posao, i bila na tim silnim neplaćenim praksama, a sad radim kao personal assistant, to jest fensi sekretarica. I za sada mi je sasvim fino. 
    Dakle(m), prikočite ručnu, ne budite isključivi, može se uspeti i pristojno živeti ako se uzme u obzir dobrobit svih, a ja  obećavam da neću više da propagiram moralne kategorije na blogu koji se bavi biznisom 😉

    • 15.01.2012 u 22:51|Permalink

      Danka,

       

      Ti izgleda baš voliš da pišeš :) I, veoma lepo pišeš. Eto i dalja ideja za razmišljanje – podeliš svoje iskustvo sa nama.

       

      U prevodu, napišeš tekst za MCB Blog? 

      • Danka Milošević :
        16.01.2012 u 22:20|Permalink

        Vrlo rado ću napisati, samo izvol’te, pa poželite temu :)

        • Marijana :
          13.02.2013 u 12:33|Permalink

          Bravo Danka. 
          Slažem se sa većim delom… ma gotovo celim Ivanovim tekstom, jedino mi smeta što je zaboravio da se na isti način osvrne i na privatnike. Dakle… ako im je toliko teško, kako to da su i dalje ostali u tome? Ja se, evo, gotovo rasplakah nad njihovom gorkom sudbinom…

  11. Jasminka Stojačić :
    15.01.2012 u 18:48|Permalink

    Tekst je surovo i bolno istinit. Bez dlake na jeziku poruka teksta jeste da je svačiji rad roba, a vrednost te robe, kao i svake druge, određuje tržište.
    S druge strane, kroz prizmu mikrosistema, tj. preduzetnika, autor kritikuje državu koja je načelno i suštinski odgovorna za stvarenje poslovnog ambijenta u kojem se ceni rad, a ne gluvarenje, kritiziranje i kukanje. Preduzeća nisu socijalne ustanove. To je zadatak države, koja u našem slučaju sve rešava tako što svojoj jadnoj privredi natovari dodatni harač na leđa, Posledni takve vrste jeste doprinos za invalide.

  12. Ognjen :
    15.01.2012 u 21:54|Permalink

    Vrednost radne snage odredjuje ona sama više nego tržite ( ili neka je to omjer 70% naprema 30%).
    Ne postoji skupo plaćen radnik, ako neko donosi godišnje 100.000€ profita  firmi onda njegova plata od 3000€ mesečno nije prevelika (čak je mala).
    Što se tiče zakona države (i naše i Mađarske) mogu da kažem da su katastrofa, jedan radnik u privatnom sektoru zarađuje za sebe, za penzionera i za makar jednog i po radnika na budžetu.
    Po meni GE ima extra poslovnu politiku (jeste da imaju 100.000+ radnika) svake godine oko 10% najgorih dobija otkaz i zaposljava se 10% novih radnika. Princip krda, kada lavovi ubiju najsporije zebre, krdo trci brze!

  13. IRMA Ahmetovic :
    15.01.2012 u 23:14|Permalink

    Ako neko ko je bio u obe pozicije (i kao radnik i sada kao preduzetnik) izjavi da je ovaj tekst motivisuci, da tera na akciju…. treba verovati!!!

    Do sada sam uvek bila u ulozi radnika. Roditelji su mi preduzetnici skoro 30 godina i sigurna sam da ce se moja majka sloziti sa svakom recenicom iz ovog teksta. Kao da je ona pisala isti :) Prvo sam radila za nju, a onda sam otisla na studije, preselila se i krenula da radim za druge “preduzetnike” . Ima vas “preduzetnika” raznih 😀  Nisam prosla mnogo, ali imala sam “srece” (ako tako mogu da kazem).. slusajuci iskustva drugih, dobro sam prosla :)
    Tekst je surovo realan i vidi se da je autor ozbiljan preduzetnik i da krvavo zaradjuje.
    Znam jednog takvog istog, no uvek se nadjemo u ozbiljnoj diskusiji kada samo zamolim da za trenutak zamenimo uloge i stvari sagledamo iz drugog ugla!? Tekst je surov, upravo zbog toga sto autor gleda na sve iz ugla poslodavca! A ako iz svega ovog izvuces motivaciju, ako te sve ovo kako Bojan rece “pokrece”…onda i tekst nije tako los, naprotiv… otvara oci 😉
    btw, http://cybernaut.posterous.com/menjajte-uloge-6-sesira-za-razmisljanje 

  14. Jelena Tampolja :
    16.01.2012 u 12:53|Permalink

    Potpuno me oduševio tekst. Ovako realno napisano nešto nisam odavno pročitala.

    Ovo je prava slika, kome se sviđalo kome ne. To da li je autor malo uzeo previše slobode u odnosu na mađarski original nije uopšte bitno, na kraju krajeva autor je izneo i svoje stavove. Hvala autoru na iskrenosti. 

  15. Nikola Pernjak :
    17.01.2012 u 07:28|Permalink

    Sjajan tekst! Bravo!

  16. Danilo :
    17.01.2012 u 10:43|Permalink

    Tesko je ostati ravnodusan citajuci Ivanov tekst. Svakog dana slusam lako je tebi, radis u jednoj od najboljih kompanija, na toj poziciji, i sad kao imas prava da pricas i kritikujes. I kad sam radio na dogovor, za platu koju je vlasnik odredjivao kako kad hoce, bez osiguranja ili bilo kakvog prava isto sam mislio i borio se za ovo danas.Kao sto se borim i za bolje od ovoga gdje sam sad.
    Svaka cast na tekstu,hrabro i liderski.

    P.S. Bio sam i u ulozi preduzetnika i radnika 
     

  17. jelena :
    17.01.2012 u 10:54|Permalink

    Autor govori samo o sebi i svojoj kulturi i spremnosti da poštuje drugog, kakvgod on bio! Bez komentara.
    To što misli da samo ovakav ton ima efekta, takođe govori samo o njegovim mogućnostima.
    Pitanje za njega: “Zašto se bavi preduzetništvom, ako je već to tako teško i grozno, a on zna, može i ume sve o čemu drugima “drži lekciju”?
    Ovo je, po mom ukusu, ponižavajuće za pošten, obrazovan i dostojanstven svet, koji gleda šire i dalje od svog ličnog i prizemnog interesa. Open your mind!

    • Bilja :
      17.05.2022 u 01:13|Permalink

      Apsolutno se slažem sa Vama. Jedino što bih dodala da na svet dolaze generacije koje ne znaju da primene stečena znanja i da ih unovče. Dolaze generacije koje su ostale bez parčeta zemlje, koje žive u kutijama bez osnovnih veština o proizvodnji hrane…i koje na želost kao takve su idealni robovi u novom svetskom poretku

  18. 17.01.2012 u 11:21|Permalink

    Ivan je svakako izazvao buru reakcija – ili ga vole ili ne vole :) No, niko nije ravnodušan…

  19. Tatjana Bolpačić :
    17.01.2012 u 16:19|Permalink

    Meni je u startu tekst bio jezički rigidan.
    Ali samo u startu.

    Nažalost, našeg čoveka dok ne prodrmaš “bazno”, misli nešto svoje, ne “vidi”.
    Nekada, posle mnogo treninga, nažalost, zaključujem da ljudi, ovde,  ne vide stvari.

    Uvažavam sve trudnice, jer mislim da treba da budu deo ozbiljne nacionalne državne  strategija u borbi za decu.

    Takođe i za  nezaposlenima posle “nekih godina”…

    Iako je plemski sukob u pitanju : “preduzetnik” i “ostali” potpuno je otrežnjujući za sve ostale pored preduzetnika…

  20. Nemanja :
    17.01.2012 u 22:02|Permalink

    Ja sam radio u stranoj firmi. Kolega i ja smo imali po 800 evra neto platu a MESEČNO smo firmi donosili oko 20.000 – 30.000 evra neplanirane uštede plus što smo osnovni posao radili odlično. Epilog – zamenili su nas sa dvojicom od 700 evra koji im ne donose uštede te vrste!
    Takvih stvari ima i u domaćim firmama.

  21. Vesna Mitic :
    18.01.2012 u 10:05|Permalink

    Čitajući sve ove komentare, nakon pročitanog Ivanovog teksta (onaj mađarski nisam pročitala, jer to ovde nije ni poenta), rekla bih da su se mnogi osetili prozvanim. S obzirom da radim u recimo, državnoj firmi, ali da već 20 godina imam veoma blizak odnos sa preduzetništvom u Srbiji (suprug i mama su mi privatnici), moram da ustanem u odbranu teksta. Naime, kako sam ja stvari razumela, Ivanova namera je bila da prodrma učmale mozgove radne snage zemlje Srbije! Pri tome mislim i na one nezaposlene, one koji rade kod privatnika (koji samo kukaju) ali i na one što su ušuškani u državna jasla (i oni samo kukaju, verujte mi na reč)!
    Baš ovim poslednjima bih najrađe poslala ovaj tekst na mail! Bez obzira na sve, ono što nama nedostaje jeste pravi preduzetnički duh onog američkog tipa (pragmatičan) gde će čovek sesti, staviti prst na čeo i reći:

    ok, živim u zemlji Srbiji u kojoj su pravila igre takva kakva jesu, ja ih promeniti ne mogu! 
    Sa druge strane, imam školu tu i tu, istkustvo u tome i tome
    ponuda radnih mesta je takva kakva jeste, pa samim tim i ja vredim u skladu sa stanjem na tržištu

    predamnon su sledeće mogućnosti:

    Zaposliću se za minimalnu platu
    na neki od meni dostupnih načina ću se  doedukovati
    pokrenuću sopstveni biznis
    otići ću na selo i pokrenuti poljoprivredno gazdinstvo …

    Što se tiče države, ja bih samo jako volela kada bi ona svoje snage usmerila upravo u ovom smeru: PROMENITI NAŠE MOZGOVE koji su još uvek programirani u smeru da svi očekujemo mnogo od drugih (države na 1.mestu) a najmanje od sebe!

  22. Ana :
    20.01.2012 u 14:49|Permalink

    Ja nisam preduzetnik, već isti ovaj zaposleni koji nij prijavljen na pun iznos, pa potpuno razumem zašto je tako i jasni su mi razozi. Stvar je samo u tome da li hoceće da vidite dalje od svog nosa ili uvek da krivite druge za sopstvno nezadovoljstvo.
    Drago mi je da su ova tema pokrenuta i da je autor imao dovoljno petlje da ovo napiše i objavi!

  23. Milos :
    20.01.2012 u 22:13|Permalink

    Zaposli se za najmanju platu i istaces da radis za istu celog zivota kod nekoga ko ima ovakav nacin postovanja svog radnika. A neko ko prdja kako praviti tim, kako formirati i motivisati tim da ima jos bolje rezulate..tesko da mu je ovo opravdanje.. Ovo je samo izliv besa zbog frustracije nastale u zemlju u tranziciji gde je gro ljudi doslo do para preko noci a ne svojim postenim radom i edukacijom da bi znao da postuje i spostveni polozaj u firmi. 
    Nije uvek pametno biti u 4% Bojane….

  24. Mirko Vasic :
    21.01.2012 u 01:57|Permalink

    Moje skromno misljenje je da je autor teksta prepotentan i da daje sebi za pravo vise nego sto bi smeo. Priznajem da je postigao veliki uspeh na poslovnom polju i svaka mu cast. Ali on je mlad covek koji je krenuo sa radom nakon 2000. godine i jos uvek nije dovoljno prosao u zivotu da bi pisao tekstove na ovu temu. Vremena se menjaju i neko ko je bio uspesan ranije tokom devedesetih ne mora da znaci da je i danas. Previse je primera ljudi koji su ranije imali mnogo i stekli sve svojim radom, a zatim i sve izgubili ne svojom krivicom. Bez obzira na rad, trud, pozitivan stav i sve to skupa, moraju se i drugi uticaji uzeti u obzir (eksterno okruzenje, politicki faktori…), npr ratovi, sankcije, kriminal….Zato ne mogu se svi ljudi zaposleni za platu od 20000 dinara oznaciti kao nesposobni jer za svojih 50+ godina nisu uspeli da stvore vise. Ne mozemo znati sudbine tih ljudi niti definisati i meriti sposobnost po iznosu plate, mozda su usled nekih drugih (gore pomenutih) faktora tu gde jesu.  Zbog ovoga, iako se slazem sa pojedinim tezama teksta, smatram da autor ipak nije kompetentan. Ukoliko bude jednako ili vise uspesan za 20-30 godina, imace svako pravo. Ipak ako dodje to toga, nece imati potrebu za ovakvim eksponiranjem kao i odobravanjem i podrskom nepoznatih ljudi.   Nadam se da mi autor nece zameriti na kritikama, ipak je ovo samo moje misljenje. U svakom slucaju mu zelim uspeh u buducnosti i da nastavi sa radom u Srbiji, lepo je videti da nisu svi mladi, pametni i talentovani ljudi pobegli napolje.

  25. Zvonko :
    21.01.2012 u 13:57|Permalink

    U sustini vrednost ovog teksta koliko bio pun vulgarnosti, i losih frustracija je da je naterao ljude na zdravu polemiku. I to je super.
    Ako neko zeli da nauci da bude menadzer, ili bolje receno ako jeste menadzer taj nikada ne sme tako destruktivno razmisljati. A sa druge strane losa je prica znam da je losa situacija u zemlji ali ja tu nista ne mogu, pa ajde da se uklopim u sliku svih onih negativnih primera i da budem bas kao i oni. Valjda je cilj i sa ovim tekstom da se motivisu ljudi da promene to sto ne valja a ne da id alje zive po fazonu ne pitaj me kakos am zaradio prvi milion.. U svakom slucaju mnogo bolji tekstovi su prosli sa mnogo manje komentara na ovom forumu..
    pa i o tome vredi razmisliti. 

  26. Katy :
    17.02.2012 u 08:43|Permalink

     
      Sta je autor teksta zeleo da nam poruci?
    Prosla sam kroz sve te peripetije ,prezivela buru radnog veka ,( sad uzivam u plodovima minulog rada). Autor ima potpuno ptravo u poneki nazovimo stavkama neosporno .
    Ako covek  krece u neki privatni biznis ,dobro je razmislio, sve sto uz to ide on je prihvatio ,, prema tome nema tu filozofije. Ako misli da se obogati na neposteno neka bira drugi nacin ,bez da koristi slabije od njega zavisne.. SVET JE PUN DOBRIH GOVORNIKA ,nazalost u pogresnom sektoru ..
    A nemojte zaboraviti da se tocak zivota brzo okrece , nismo vecito mladi ,i nemogu svi da budu karijeristi.. pozdrav..

  27. darko :
    20.02.2012 u 16:02|Permalink

    sve sto je napisano za radnike, vazi i za poslodavca…
    ako mu se ne isplati, zanci da nije sposoban, pa neka trazi drugo zanimanje. Dosta kukanja!

    stav “ako ti ne odgovara, idi dalje pa probaj nesto drugo” vazi kada na trazistu ima sta da se bira. Kada nema posla, onda je poslodavac = feudalac, a ti si kmet, pa radi ili crkni, sto i nije neki izbor…
    ako se ovakva situcaija nastavi, pre ili kasnije, “nesposobni narod” opet ce da potegne kuku i motiku (vec polako pocinje sa “ocupy Wallstreet”). Onda cemo da svi plakati.

  28. Bojan :
    12.03.2012 u 12:18|Permalink

    Ovaj tekst je dotakao sustinu celog naseg drustva.Drzava (administracija) trazi sve po zakonu od preduzetnika a sama joj ne placa racune za izvrsene usluge ili proizvode. A sa druge strane radnici( narod koji ne veruje u Boga) i eto nalazi trun u oku svakoga a ne vidi gredu u svom oku. Ne slazem se sa svim u tekstu ali zasluzio je paznju javnosti.

  29. 19.03.2012 u 23:57|Permalink

    Hahaha, e ovo je moj čovjek. Potpisujem sve što si rekao sa svojom tvrtkom, svojim voćnjakom, svojim projektima i svim svojim radom.

    bvp.hr
    volim-jabuke.com
    edusex.org
    ibaba.org
    fekal-tribune.com
    marketing za jednu njemačku firmu
    5 hektara jabuka

    Točno znam o čemu pričaš. Vodim svoju tvrtku i svoj voćnjak, te upravljam sa ljudima i znam kako ti je. Moje neradno vrijeme je 6-7 sati dok spavam. Ostalo je bogami, čista šljaka :)
    Živio i dugo poživio sa svojim stavom i samo naprijed!

  30. 30.03.2012 u 08:54|Permalink

    Морао сам текст да пошаљем на више места, стварно је “болан” али и истинит

  31. Marija :
    31.03.2012 u 11:59|Permalink

    Nemam vremena da procitam komentare, mada odvojicu vremena i za to, kao sto sam odvojila vreme citajuci ovaj tekst. I vredelo je.
    Ja sam privatnik vec 8 meseci, stvaram od nule, ni mame, ni tate, ni pomoci, ni veze i vezice. Krenula sam sa svojim znanjem, neznanjem, ludoscu i hrabroscu.
    I da, sad znam koliko kosta jedan radnik, koliko mi drzava uzme od onog jedva zaradjenog dinara, i dok se ja raduvem kako sve ide kako sam planirala, eto ti racun iz poreske, eto ti racun za koje kakve dazbine. A to niko od zaposlenih nezna, niti ce znati. Ali ja moram da platim, jer hocu sve da bude po zakonu.
    Hvala sto se neko setio da napise ovakav teks, jer konacno da neko stane iza postenih privatnika.
    A sad idem da popijem kafu, ipak je vikend, pa i mi da se odmorimo…ako odmor postoji za poslodavca :)
     

  32. Masa Radulovic :
    02.04.2012 u 20:39|Permalink

    E, tekst je prevazisao moja ocekivanja. Utoliko vise sto je dovoljno provokativan da “uvuce” u pricu ljude koji se trenutno nalaze u razlicitim ulogama. Komentari su odlicni.
    Za mene, najveci benefiti svega ovoga (i teksta i komentara) su sledeci:
    Mozemo “hodati u cipelama” onog drugog, ako do sada nismo nikada.
    Drugo, tekst obiluje zaista realnim informacijama, kako je biti preduzetnik, tj. da to nije ni malo lako.
    Znam mnogo radnika koji idu logikom “ne moze on mene toliko malo da plati koliko ja mogu malo da radim”. To je jedan pogled na stvari.
    Drugi pogled je onaj iz kancelarije preduzetnika-robovlasnika, a vala ima i takvih.  Volela bih da svo radimo na tome da unapredimo saradnju, jer samo tako mozemo postici zajednicki cilj i biti zadovoljniji.
    Srecan radnik, srecan preduzetnik i vice versa. 

  33. predrag sobot :
    10.04.2012 u 15:23|Permalink

    Ima jedna stara indijanska poslovica koja kaze  ” dobar ti je duvan al ti je dim mnogo los…” Uvek se pitam sta neko sa necim hoce da kaze tj. kakav efekat zeli da postigne. Mozda od sume ne vidim drvo …U sustini nisi rekao nista. Evo ti si npr imao izbor da ovo ne napises ovde vec da posaljes clanak u “prakticnu zeno”, “Kurir ” ili neke druge novine  ili da ga ne napises uopste. Ovo je slozen izbor sa vise od dve opcije i ti si se odlucio. Tako i svi drugi imaju izbor ali i ogranicenja (intelektualna, materijalna, fizicka…) Ima ovaj teks i svoju publiku i svoje mesto,Za publiku sam ti rekao u recenici gore a za mesto to  je kafana definitivno.  jedino je vremeska dimenzija  univerzalna.     U svakom slucaju postoji neki sukob unutar autora(moje skromno misljenje)  izmedju hedoniste i poklonika slobode izbora. A bolje bi ti bilo da si u fazonu ”  kredama sviju boja
    na crnoj tabli nesrece
    on crta lica srece.”   
    Motku i teoriju sistema ostavi za nekog drugog(ne idu jedna sa drugom)..I naravno sve je stvar izbora… Izgubih previse vremena na ovo…. bye, bye

  34. Marija :
    10.04.2012 u 18:27|Permalink

    Ja bih se samo delimicno slozila sa autorom jer preveliku odgovornost stavlja na pojedinca a zaboravlja na sistem. Takodje iz teksta odise i liberalizam iz tzv. fordovske ere gde su ljudi losi, sebicni, i samo najjaci prezivljavaju. Medjutim u modernom menadzmentu se ljudi sve vise okrecu saradnji a ne takmicarskom duhu nastojeci da naprave ravnotezu izmedju ove dve vrste ponasanja. Da malo obkrenemo argument i fokusiramo se na preduzetnike. Ako vasi zaposleni ne znaju za probleme u firmi recite im da vidite kako ce se ponasati. Ukoliko su lenji vasa je odgovornost da naucite da rade i preuzimaju inicijativu. Podelite to znannje koje ste stekli da biste im objasnili kako treba da se ponasaju. Rad u firmi je saradnja i poverenje cega je u Srbiji sve manje kako mi se cini 

  35. Mirjana :
    18.04.2012 u 08:39|Permalink

    Tekst je odličan, provokativan, a naš “običan narod” oduvek bolje reaguje na provokaciju nego na motku. Dok je okružen provokacijama on se bori, izdiže, galami, troši energiju (mada često neartikulisano) a kad naiđe na “tvrdo” podvije rep i manji je od makovog zrna. U svemu tome, pravog napretka nema, ali u prvom slučaju bar ima energije, samo je treba dobro usmeriti.
    Nisam nikad bila preduzetnik, moj svekar jeste i to ga je odvelo u preranu smrt usled velikog stresa i nerviranja. Nismo svi sposobni da budemo preduzetnici.
    Uvažavala sam teškoće koje je imao moj poslodavac ali nisam ostala uz njega kad je prestao da redovno isplaćuje zaradu. To stvarno nije bio moj problem i potpuno se slažem sa tim da treba gledati prvo sebe, odnosno svoju decu, koja neće razumeti da majka nije sa njima, a da je niko ne plaća za to vreme, energiju i rad koji troši. Elem, kolega koji je smatrao da ne treba biti “pacov koji prvi napušta brod koji tone” i dalje je kod istog poslodavca, razmatra svetsku nepravdu u slobodno vreme, komentariše šta sve ne valja u sistemu, ne radi na sebi i svojoj edukaciji, zarađuje poneki dinar baveći se poslom majstora iako je inženjer.
    Našla sam boljeg poslodavca, redovno me plaća, radim svoj posao i sve drugo što se od mene traži, ali kroz taj rad istovremeno unapređujem sebe i proširujem svoja znanja. Trudim se da utičem i na svoje radno okruženje, da ih ne ohrabrujem u kukanju, da im dajem lični primer.
    Sve dok na tržištu rada dominiraju poslodavci “gazde, moćnici, kriminalci i hoštapleri” i radnici “rođaci, poltroni, muvatori i spletkaroši” neće biti pravog vrednovanja ni pravih vrednosti. Svaka čast dobrim kompanijama i vrednim radnicima, pohvalimo ih, nagradimo ih, ugledajmo se na njih, ne minimizirajmo njihov uspeh, usvajajmo njihove kvalitete. Kažnjavajmo sebe radom i trudom do krajnjih granica, ne trpljenjem i pristajanjem na bedu (ovo može da se primeni i na poslodavce i na zaposlene :) )

  36. Sasa :
    19.04.2012 u 09:39|Permalink

    Privatnik sam, radim i nemam vremena da pisem dugo, ali svaka cast autoru teksta. Imam 12 radnika, jednu na porodiljskom. Tekst je tacan od reci do reci koliko god boleo…

  37. Olja :
    10.05.2012 u 07:10|Permalink

    Tekst je nažalost prava pravcata istina. Ko ovu istinu ne shvati na vreme, ima veliki problem ili će ga bar imati kada zađe u te 50-e… Kada bi svi malo više gledali sebe, radili na sebi, bili bi kompletniji. Jedino što nam niko ne može oduzeti je ono što uložimo u sebe (bilo da smo zaposleni, preduzetnik ili šta god). Zamislite, ja radim kod privatnika i razmišljam na ovakavnačin:), ali ne žalim se, zar bih imala nešto od toga …

  38. Aneta G. :
    25.05.2012 u 01:02|Permalink

    Pravi preduzetnicki lider je osoba koja je potpuno odgovorna za celokupnu organizaciju i rad u svom preduzecu ne prebacujuci svoje nezadovoljstvo na radnike.Njegov je izbor i odluka da sa zasnivanjem preduzeca prihvata sve zakonske obaveze.
    Mudar lider zna da radnici koji nisu bili preduzetnici ne poznaju svu problematiku poslovanja i to ne ocekuje od njih,niti ga njihovo ne razumevanje  dotice, vec svoju energiju koncentrisano usmerava na cilj uspeha za dobrobit svih svestan sopstvene odgovornosti.On od svakog zaposlenog pravi lidera za svoje radno mesto.
    Preduzetnicki lider je humana osoba koja je svesna da su njegovi radnici ljudi koji imaju svoje porodice,da mogu da se razbole ili da odu na trudnicko bolovanje ali to mu ne smeta jer je sposoban da zaradi i  da ispuni svoje zakonske obaveze prema radniku.
    Uspesan preduzetnicki lider je onoliko koliko mu radnici primaju plate(npr.Bil Gejts u svojoj kompaniji ima dosta milijardera i milionera,sto im je on omogucio da steknu radeci kod njega,zato su mu i lojalni).
    Preduzetnicki lider postuje svoje radnike motivisuci ih ne samo nagradama vec ljudskim obracanjem od portira,cistaca pa sve do svog zamenika direktora,plus stvarajuci im dobro radno okruzenje(npr.Google).
    Imala bih jos dosta da napisem ali mozda jednog dana objavim knjigu na kraju moje preduzetnicke karijere.
    Autor teksta je osuo paljbu na zalopojke radnika a sam tekst je ispao zalopojka preduzetnika koji je sebe ocenio uspesnim ne preuzimajuci potpunu odgovornost za svoj poslovni izbor koji kao i sve na svetu ima dve strane medalje sa kojim se samo odgovorna osoba moze nositi.
    U Srbiji na marginama je poslovna kultura i humanost koja se treba osvestiti.Vlada poslovni primitivizam kroz odnos koji obezvredjuje prvo coveka i istog radnika u ponasanju i iskoriscavanju radnih kapaciteta za mizerne plate nedostojne za pristojan zivot pri tom ocekujuci od radnika besprekoran rad.
    Za sposobnog preduzetnickog lidera ne postoji svetska kriza.Svi koji su preduzetnici i samo kukaju kao su im svi krivi nisu pravi preduzetnici i tako nikada nece uspeti.Kako sejes tako zanjes,koliko dajes tako i primas.
    Nikada ne obezvredjujte ljude jer obezvredjujete sebe.Uspeh zavisi od dobre interakcije sa drugim ljudima.
    Licno ni ja ne bih imala volje da radim dobro za dvesta eura.
    Autoru teksta zelim jos vise uspeha i srece,posebno da postane pravi, veliki preduzetnicki lider iz koga ce prvo da isijava velicanstvena ljudskost.

     

  39. djordje jovakaric :
    03.08.2012 u 08:13|Permalink

    Text jeste malo preostar (sto je ponekad i dobro), ali je karakteristican

    upravno za vreme i prostor u kome zivimo: Balkan, pocetak XXI veka, istorijski

    okasnela faza primitivnog kapitalizma …

    Preduzetnici su uglavnom regrutovani iz vrhova bivsih socreal kompanija,

    tesno povezani na drzavne ‘jasle’, neiskusni, nedovoljno obrazovani, potpuno

    neodgovorni kako sa svoje blize okruzenje (porodica, zaposleni), tako i za ono

    dalje (priroda, zivotna sredina, …)

    Autenticnih preduzetika je veoma malo, gotovo da ih ni nema. Mislim pre

    svega na one ljude koji su sami osmislili neki novi proizvod ili uslugu, isto

    ponudili trzistu, trziste pozitivno odgovorilo na ponudu … graditi na takvim

    temeljima organizaciju (sistem) je ozbiljan posao za koji je neophodno imati 

    psihofizickih predispozicija, dosta znanja i mnogo iskustva.

    — Ljudi su, generalno, nezahvalne neznalice …
    Ljudi su, generalno, bica kojima je neophodna sigurnost egzistencije,

    mogucnost planiranja kako privatne tako i profesionalne buducnosti, malo

    postovanja, mira, poneka pohvala za solidno obavljeno i slicno

    — privatnicima je lako …
    Ne, nije lako – ali to je njihov izbor, prema tome: jezik za zube; kome se ne

    dopada ili mu je tesko, postoji Nacinalna sluzba za zaposljavanje, razi web

    site-ovi preko kojih se nude poslovi …

    — zaposljavnja rizicnih grupa (zene, 55+, …) …
    zakonski su definisane obaveze preduzeca …
    da li je zakon dobar? moje licno misljenje – nije …
    da li se zakoni moraju postovati – moj licni stav: DA …
    resenje je, naravno, veoma jednostavno: do odredjenog broja zaposlenih ili

    neto profita ne bi trebalo obavezivati preduzetnike, no preko toga … :-)

    — minimalac + razlika na ruke, trosak radnog mesta …
    (ne)povoljnost ili (ne)atraktivnost okruzenja za privatnu inicijativu je politicko

    pitanje i resava se promenama u politickom (zakonodavnom) sistemu … za to

    postoje razna formalna i neformalna okupljanja (komore, udruzenja, k;ubovi,

    …) preko kojih se vrsi uticaj na politicke strukutre u smislu promene ambijenta
    u svakom slucaju nije ono sto treba da zanima zaposlenog, vec treba da

    zanima poslodavca, kome, ukoliko ne odgovara, moze da preduzece zatvori ili

    moze da se aktivno bavi promenama u sistemu

    — mislite da vredite vise?
    jednostavan odgovor na ovo pitanje su dali svi oni koji su napustili ovu zemlju

    … koliko vidim: trend napustanja zemlje se ne smanjuje, povratnika ni na

    vidiku

    — lako je tudjim …
    originalna izvedba ove misli glasi: … po koprivama mlatiti

    — zakoni prirode … najslabiji najebu …
    pre par hiljada godina, kada je covek napustio pecinu i poceo organizovano da

    zivi u zajednicama, izvrsen je pokusaj da se zakoni prirode prilagode ljudskom

    rodu … to se zove civilizacija … ukoliko Balkan, na pocetku XXI veka, treba

    ‘motkom’ … onda zaista imamo ozbiljan problem :-)

    salu na stranu, text je sjajan … ostar ton ni malo ne umanjuje kvalitet …

    problematicna je samo tacka gledista: pojedinac koji se zaleti stazama

    privatnog biznisa mora prethodno da se dobro upozna sa okruzenjem u kome

    zeli posao da pokrene (u tom slucaju mu nece smetati porezi, doprinosi,

    komunikacija sa drzavnom administracijom, …), sa ljudskim potencijalima koje

    okruzenje nudi (pa mu nece smetati ‘priroda ovdasnjeg coveka kome je

    najveci gust …’)

    ono sto bi, kao zakljucak ovog texta, moglo da se izvuce (po meni) nije

    komunikacija poslodavac – zaposleni, vec poslodavac – drzava … misli li ova

    drzava da se pomeri i milimetar napred, bice neophodno uvaziti mnoge

    zamerke poslodavaca

  40. WW :
    20.08.2012 u 13:05|Permalink

    Ja sam mali nesposbni neugledni, nepreduzmljivi pekar, pravim dobar burek i za to me plaćaš 20.000 din. I promeniš me za onog koji traži 15.000din za loš burek, onda me ovako ispljiješ sedneš u svoj džip i novu kuću i kažeš: jebeš državu i trudnicu, koja je to propisala, uf mamam, al sam sposoban, Kakvo kapitalističko iseravanje o tržistu. Pročitaj Predraga Sobotu i Anetu G. I to dobro.

  41. Masha :
    31.08.2012 u 12:52|Permalink

    Ja sam det preduzetnika i znam da je  tekst potpuno tačan po nekim pitanjima. Sa druge strane – moj otac nikada nikoga nije platio manje nego što vredi, niti je ikome rekao da manje vredi. Ako je taj radnik pokazao zalaganje – bio je nagrađen.

    Ja sam radila za stranu kompaniju, i ni jednom se žalila nisam što imam preko 200h radnih u toku meseca. Bila sam za to i adekvatno pohvaljena i plaćena i nagrađena. Pa sam bila i voljna da dam od sebe i više od maximuma i da pomognem kompaniji da napreduje. Ali sam isto tako mogla da odem kod generalne direktorke i direktno njoj izložim moju ideju.

    Posle sam radila za našeg preduzetnika, nadređeni mi je bio njegov rođak (to se nije krilo) – iskopleksirani lik sa diplomom srednje škole koji  je znao da uđe u kancelariju sa rečima “Ne vredite vi koliko vas plaćamo” i koji je dobio JAVNE pohvale u firmi od TEČA direktora za dva moja prijekta koja je on potpisao. Sledeći put kad mi je NAREDIO da napravim plan projekta namerno sam napravila greške – šta mislite ko je stradao? Tečino nesposobno sunce, koje da je pročitalo projekat a ne uradilo coppy/paste bi ih možda i videlo? Ne. Ja sam. A da, da li sam rekla da mi je plata bila 185€ + markica, neprijavljena, da sam za tu platu morala da imam diplomu fakulteta, 5 godina radnog iskustva, znanje 2 svetska jezika i napredno poznavanje rada na računaru.

    Sada se ne javljam na oglase domaćih preduzetnika ako mi zvuče i imalo čudno ili da traže previše. Raspitam se dobro o firmi – ako u njoj radi ma i jedan rođek – izbegavam je. 
    I na kraju krajeva ako neko misli da može da se živi i preživi ceo mesec za 180 – 200€ nek pokuša. Ja nisam svojima na leđima. A da radim za nekoga – NE! Radim za sebe, da sebi stvorim uslove za život, a ne da direktorovom nećaku poklonim auto.

  42. Nataša :
    09.10.2012 u 12:24|Permalink

    Nemam status privatnog preduzetnika, već zaposlenog – u takoreći privatnoj kompaniji. Rodila sam koga sam htjela, iskoristila blagodeti porodiljskog odsustva na najbolji mogući način – podižući djecu, družeći se sa njima, čitajući i prevodeći. I sad se usavršavam – u okviru svojih mogućnosti, jer ovaj privatnik nema para da me pošalje na bilo kakav trening ili obuku, a traži od mene da budem na visini zadatka i da stalno napredujem, usavršavam se i tako to… Inače – ne valjam… Sad, nema veze što mi na svaki mogući način zakida na plati i ostalim naknadama, koje je sam predvidio da treba da mi isplaćuje, nema veze što neće da mi plati ni sat prekovremenog rada, važnosti velike hoću li imati nekog normalnog s kim mogu da odradim tražene zadatke ili ću morati da se borim sa raznim poremećajima ličnosti, koje uočavam kod pojedinih kolega… Ko mi je kriv?
    Nije da nema istine u tekstu – daleko od toga. Diletantizam bilo koje vrste je direktan put u propast – i pojedinca, i kompanije. 

    Jedno je sigurno – život nije fer, ali ja ipak ostajem jednom nogom na strani optimizma, pa vjerujem da postoji šansa da se nešto u sistemima naših država ipak promijeni…

    Možda privatnicima sasvim opravdano smeta kad žena ode na trudničko/porodiljsko bolovanje, ali im to sigurno ne smeta kada se radi o njihovoj ženi :) 

  43. Almir :
    23.10.2012 u 07:10|Permalink

    Ukratko: privatnik nije socijalna služba pa ne mora da brine o trudnicama i starcima jer mu je to rizik i to je njegovo pravo. Još nema zakona koji bi privatnike natjerao da zapošljavaju žene i starce. Ima ko je u ovoj državi zadužen da brine o njima.
    A što se tiče ne-privatnika, koliko vrijede, toliko će biti plaćeni, to je surova realnost. Niko nije dužan da ih primi na posao ako nema od njih koristi.
    Opet, ako je privatniku mnogo što plaća državi, ne mora biti privatnik, nije ga niko silom natjerao. Drugi rade za njega a njemu i nakon svega ostaje profit (ako iole radi kako treba). On iskorištava radnike a država iskorištava njega. 
    Sve je stvar ličnih sposobnosti i izbora.
    Tako to ide.

  44. ivan :
    25.12.2012 u 22:50|Permalink

    ja imam 45 godina i kad se autor ovog texta rodio pisao sam linije za igrice na commodore-u 64, kad je naucio da prica upoznao sam se sa IBM-om…samo sam vidio apple na stolu do mojeg… i tako bih mogao da navodim sve promjene koje sam przivljavao do rata na Balkanu…onda su dosli ljudi jako cudnih ideja i ja sad radim za vlasnika koji je 1985te ucio slova na maloj tabli sa kredom… ovaj text je sjajna provokacija… ponekad je potrebna atomska bomba da nas probudi ili da preokrene ishod… sam text je los i bode svaki minut kad sam bio indisponiran na poslu ali jako tacno opisuje logiku balkanskih/sitnih nacina razmisljanja… Osnovni text na koji se poziva Ivan je ustvari mnogo prijatnijeg tona i ne kritikuje toliko radnika vec sistem u kojem je dozvoljeno da se radi ilegalno…uz osvrt ka ljudima koji rade u toj ilegali a onda kukaju kako im je lose…

  45. duda :
    27.12.2012 u 20:43|Permalink

    Hvala autoru na ovako divnom tekstu. radila sam 20 godina za druge. Nisam do sada shvatala kako je jadnim preduzetnicima. Srce mi se pocepalo. Mozda bi smo trebali raditi za dzabe da im olaksamo da podnesu promasene investicije, dzipove, ljubavnice, skolovanje dece u inostranstvu. Ustvari kako autor kaze ne bi smo trebali uopste raditi za njih. Jer onda ne bi imali troskove lencuga i ostalih zaposlenih. Sve bi lepo radili sami i svi eventualni troskovi vezani za radnu snagu bi ostajali u kuci. A mozda bi i privatnici mogli da idu malo na edukaciju i doskolovavanje i razvijaju neke menadzerske sposobnosti. Pa bi u tom slucaju racionalno zaposljavali i znali da izgrade sistem evaluacije i sistem nagradjivanja radne snage.
    I kao sto autor kaze da ljudi treba da se edukuju i sticu znanja, mozda i privatnik treba da se organizuje u udruzenja i bori protiv nameta razlicitih od nameta izdatka za radnu snagu.
    Mozda i privatnik treba da sagleda celokupno svoje poslovanje i nadje prave izvore finansijskog stresa svog poslovanja.
    Ali sta ja znam? Ja nemam profilaciju licnosti njegovog visocanstva privatnika. Ja sam samo obicna radna snaga koja svoju vrednost nalazi u svojim kvalifikacijama, obrazovanju, referencama, osecaju odgovornosti i spremnosti na rad.
    Zato upucujem poziv autoru. Neka mi se ne obraca vise niko , neka me izbrise iz telefonskog imenika i sa socijalnih mreza svako ko kaze da je lako raditi za privatnika u danasnje vreme.
    I molim autora da prestane da kuka. Neka menja okruzenje. Neka nadje novi posao.
    A mene, ako radim i valjam neka plati. Ako ne valjam, da se razilazimo.
    I jos jedno iskustvo. U potrazi za poslom sam u dva privatna preduzeca predlagala da me prime (bez prijave) i bez plate na probni period od mesec dana.
    Odgovor je bio *Gospodjo, Vas CV je impresivan, ali znate Vi ipak imate 49 godina*.
    Ovim putem bih zamolila cenjenog autora da mi kaze u kom pravcu da krenem. Fakultetski sam obrazovana, govorim 3 strana jezika, radim u grafickim programima, radila sam u inostranstvu. Takodje sam zavrsila i prekvalifikaciju za cvecara…
    Zelim Vam srecne praznike i uspesnu i bericetnu 2013!

  46. Olja :
    01.02.2013 u 09:14|Permalink

    Tekst je odličan, opisuje realnost, ali ne samo u Srbiji, svuda. Jasno je da nije lako biti privatnik, da jeste i da to žele mnogi koji bi to definitivno mogli bili bi i sami preduzetnici. Ja znam da ne želim da radim 24h i da želim da živim i van posla, tj. želim da radim da bih živela, a ne da živim da bih radila – zbod toga ne želim biti preuzetnik.
    Međutim, sa druge strane, potpuna je istina da svak ima pravo izbora. Ako biram da radim za drugoga potpuno sam svesna šta to znači, te ne kukam, ali sam takođe svesna da svoju platu zarađujem. U suptotnom privatnik mi je sigurno ne bi platio, bez obzira što autor smatra da su zaposleni zaštićeni kao beli medvedi, to nije istina, uvek će vlasnik naći način da vas natera da sami odete, ako smatra da više ne zarađujete svoju platu. Ako su pak zaposleni (mislim na one prave, koji vrede, rade i “ne kukaju”) svesni toga, ne smeju dopuštati izrabljivanje. Zbog toga što većina nema petlju da se suprostavi, da malo više ceni sebe i svoj rad, zato je i nezadovoljna. Isto kao što je zaposlenom problem da pronađe novi posao, tako je i poslodavcu problem i trošak da Vam pronađe zamenu. To što vas je neko platio ne znači da vas je kupio, nikada vas niko neće platiti više nego što vredite i kako stari kažu “nema džaba pojedenog ručka”. Glavna poruka teksta za mene jeste da svi zaista trebaju znati pravila igre i da u njoj biraju svoje mesto jer je to suština i zato je tekst za preporuku – svaka čast !
    lep pozdrav svima

  47. ИГОР-Панчево :
    21.08.2013 u 21:45|Permalink

    Шта рећи за Иванов текст?
    Могао је да буде много краћи а да каже све што је рекао у њему.Довољно би било две реченице.
    Тражили сте ,шерполупачи НЕОЛИБЕРАЛНИ КАПИТАЛИЗАМ. Добили сте шта сте тражили! Коме се не свиђа, а лупао је у шерпе ,нек сад опет узме шерпе па нек их лупа у главу.

  48. ИГОР-Панчево :
    22.08.2013 u 21:49|Permalink

    Бојане, нисте једини коме је занимљив.
    Када сам употребио тај назив у једној дискусији која је била на скоро исту тему о којој је Иван писао овде, неки су се смејали ,а некима и није било баш смешно.Вероватно су се пронашли.
    Углавнон реална ситуација у којој се налази Србија је скроз неизвесна и компликована.Не треба да се тешимо да је то глобално. Јесте , али само за економије превише зависне од банака  (и ПОЛИТИКЕ) пореклом са Вол Стрита и лондсонског Ситија.Што му скоро дође на исто ,( РОТШИЛДИ ,РОКФЕЛЕРИ  ДИ-ПОНТИ….итд.).
    Русија Кина, Индија,Бразил грабе напред у економском развоју и имају већ годинама двоцифрене проценте привредног раста.
    А категорија шерполупача су најнамагарченији слој људи у Србији.

  49. sasa :
    11.02.2014 u 22:47|Permalink

    Zalosno je sto je ovako realno. Autor teksta, bez obzira koliko bio upravu, ne treba se rugati radnicima koji mu na kraju krajeva i zaradjuju. Drzava, bez obzira kakve nakaradne zakone ima,  istom tom biznismenu je i omogucila da postane biznismen bas zbog tih nakaradnih zakona.  Svi  vlasnici firmi kukaju bas na tu istu drzavu.  Da nije takva kakva je, nebi ni imali to sto imaju vec bi isplacivali plate od kojih se moze ziveti… ali tada bi imali  auto manje, vikendicu manje, ali ne toliko manje da bi crkao. Da im se moze,  moze im se zato sto im je omogucio bas taj koga mrze, a to je roditelj drzava. Cini mi se da se nebi niko bunio da mu se radi dzaba

  50. Zeljko :
    15.10.2014 u 10:35|Permalink

    nema tu nekog posebnog komentara. potpuno se slazem sa autorom teksta, cak sam uzivao citajuci. dok citam sta vecina misli o tekstu, ne preostaje mi nista drugo vec da IM porucim “pokusajte sami”! ako ste pametniji od onoga koji vas placa, oterajte ga u TRI LEPE ili jednostavno CUTITE, stavite glavu u pesak i radite sta vam se kaze!

  51. 05.04.2015 u 18:47|Permalink

    Svaka Vam moguća čast. 
    No, jedna mala, majušna sugestija. Nisam iskusna ( mada znam da popunim uplatnicu, znam itekako da preuzmem odgovornost, znam itekako da podmetnem ledja da nam svima bude bolje, a i bio mi je /jeste u odgovornosti još nečiji život) i da, slučajno sam samostalna 21 godinu, niti me ko vuče , niti me ko gura) Pa bih iz ovog mog ugla dala jedan predlog, umesto pisanije i govorancije, hajde da se udružimo pa da DELAMO da nam svima bude bolje i sadašnjim i budućim preduzetnicima. Ili sam postavila prevelik zadatak ?

  52. Nenad :
    10.05.2015 u 09:04|Permalink

    Ovaj tekst je pogresan i netacan  na neverovatno mnogo nacina. Prvenstveno jer nema dodirnih tacaka sa ekonomijom i cak pokazuje njeno elementarno ne poznavanje od strane autora, koji je ocito za cilj imao jedino da opravda svoje postupke za koje duboko u sebi zna da su pogresni, zbog cega ga sazaljevam. Ne zelim da zalazim u detalje, jer ko poznaje materiju o kojoj se ovde govori, zna o cemu pricam, dok oni koji ne poznaju materiju i slepo zastupaju stav autora, oni ce svoj stav braniti bez zelje za realnom diskusijom. S tim u vezi, zakljucak je svakako isti: “lako je tudjim kurcem gloginje mlatiti”.

    • 12.05.2015 u 13:20|Permalink

      Nenade, ne znam nešto mnogo ekonomiju, ali su stvari takve kakve jesu. Zašto su takve i je li u redu što je tako, to je već druga priča.

  53. Dzenita :
    29.11.2016 u 00:43|Permalink

    Dobar tekst. S obzirom da bi moj odgovor na svako od 4 postavljena pitanja sa pocetka teksta bio potvrdan u potpunosti se slazem sa iznesenim stavovima autora. Jedinu zamerku imam na ”staricu” od 55 godina. Imam 48 i ne osecam nimalo empatije cak ni za one koji imaju 50 ili 60 godina I dobro zdravlje a samo kukaju kako zivot nije fer.
    Ja ne bih rekla ni da su ljudi stoka jer stoka je korisna. Ljudi su paraziti i kako vreme prolazi sve veci je procenat parazita u ljudskom rodu ne samo u Srbiji. Zivot nije TV Reality show a vecina bi da jeste.

  54. boza :
    31.01.2017 u 12:18|Permalink

    tekst je takav kao da ga je sam premijer pisao,narod je lenj i nesposoban,za razliku od njega(u ovom tekstu poslodavca) koji radi 25 sati dnevno i od koga zavise mnoga gladna usta,s druge strane imamo toliko primera da su radnici na minimalcu,ili im kasne plate,a gazde kupuju bolje automobile,jahte,ni jedan radnik ne zasluzuje da za svoju platu ne moze da prezivi dok mu se gazda u isto vreme bogati,toga u normalnim zemljama nema,jasno je da i poslodavci imaju probleme i rizike,pa bi ovaj tekst trebao da pljuje drzavne zakone a ne da se obraca na pogresnu adresu uporedjujuci radnike sa nistavilom

  55. Goran :
    26.04.2017 u 13:40|Permalink

    Bravo! Realno sagledano :)

  56. jelena :
    10.05.2017 u 11:22|Permalink

    Gospodine privatniče,
    molim Vaš odgovor. Zašto Vi zapošljavate radnike? Ako oni “koštaju” Vas, nemojte ih ni angažovati. Ako su njihove “plate” za Vas teret, dajte im otkaz. …. Šta će Vam ti glupi, lenji, neobrazovani ljudi????? Vredni ste, pametni, hrabri, preduzimljivi. Radite sve sami.
    I samo još jednu informaciju molim: odakle sav taj novac kojim plaćate poreze, doprinose, plate, troškove firme pa i svoje lične troškove? Ako ste to sami zaradili, radniici Vam ne trebaju. Ako su i oni doprineli zaradi, onda je to njihov novac, niste im ga Vi “dali”. Oni zarađuju i za sebe i za Vas. I to i dalje čine jer nisu svesni stanja. Kad postanu svesni, odlaze od Vas i rade za sebe ili za nekoga ko je još svesniji svoje i njihove uloge.
    Pozdrav od freelancera.
    PS. Radim za sebe, nikoga ne plaćam, niti neko plaća meni. I znam kako je teško na tržištu, ali biram etiku, moral i samoodgovornost . Predlažem da probate. Pa da onda opet razmislite o svojim radnicima. I predlažem Vam da bacite pogled na pravopis. Ruši Vam imidž velikog i moćnog kad niste pismeni.

  57. 30.05.2022 u 10:22|Permalink

    Slažem se skoro sa svim, osim sa pričom o doprinosima za radnike koje poslodavac plaća državi. To nisu “troškovi” poslodavca već bruto plata radnika, dakle novac koji RADNIK plaća državi.

Napiši odgovor Goran Cancel reply

Newsletter pretplata

Autori Tagovi
  • Aleksandar Duković (4)
  • Aleksandar Nedeljković (1)
  • Aleksandar Nešić (1)
  • Aleksandar Pejčić (1)
  • Aleksandar Predić (2)
  • Aleksandar Teofilović (3)
  • Aleksandra Dutina (2)
  • Aleksandra Janković (1)
  • Aleksandra Paunić (1)
  • Aleksandra Đorđević (2)
  • Almir A. Budalica (20)
  • Ana Petonjić (1)
  • Ana Petrović (1)
  • Andreas Graf (1)
  • Andrej Beslać (1)
  • Andrej Kuku (1)
  • Andrija Pavlović (2)
  • Anja Atanasijević (1)
  • Anja Dadasović (1)
  • Biljana Dimitrijević (1)
  • Biljana Dukovic (1)
  • Biljana Masić (6)
  • Bjarte Bogsnes (1)
  • Bogdan Kravić (1)
  • Bojan Grahovac (1)
  • Bojan Pavlović (1)
  • Bojan Radoš (2)
  • Bojan Radun (1)
  • Bojan Šćepanović (517)
  • Bojana Pejčić (26)
  • Bojana Radović (1)
  • Bojana Vesić Anić (1)
  • Bojana Vesić Antić (1)
  • Branislav Lončar (3)
  • Branislav Vujović (1)
  • Branislav Zobenica (1)
  • Cmilja Tucaković (1)
  • Dalibor Pajić (1)
  • Daniela Laketic (31)
  • Danijela Medić (1)
  • Danijela Popović (1)
  • Danijela Resimić (1)
  • Danijela Tuco (1)
  • Darko Bjelić (2)
  • Darko Samardžija (1)
  • Darko Vlajkovic (27)
  • David Momčilović (1)
  • Davor Sakač (1)
  • Dejan Marković (1)
  • Dejan Đorđević (1)
  • Dejana Manić Kavgić (2)
  • Denis Trbović (3)
  • Desa Ćuk (1)
  • Dimitrije Stojanović (1)
  • Vojislav Marjanović (3)
  • Dragan Radosavljević (2)
  • Dragan Ranisavljević (1)
  • Dragan Vještica (3)
  • Dragana Gondžo (1)
  • Dragana Guzina (1)
  • Dragana Lukić (1)
  • Dragana Nerandžić (1)
  • Dragana Ovčarov (1)
  • Dragana Stojanović (2)
  • Dragana Đorđević (1)
  • Draško Marković (1)
  • Dražan Planinić (1)
  • Dušan Krejaković (1)
  • Excel genije! (151)
  • Fabrizio Renzi (1)
  • Goran Petrović (1)
  • Goran Popović (4)
  • Goran Slijepčević (1)
  • Goran Vasić (1)
  • Goran Vujasinović (1)
  • Gorana Golubovic Vuksanovic (1)
  • Goranka Radojčić (2)
  • Gordana Jankov (1)
  • Gostujuci autor (514)
  • Ilija Vujović (1)
  • Irina Zdravković (2)
  • Istok Pavlović (1)
  • Ivan Anđelković (1)
  • Ivan Bešker (1)
  • Ivan Ćirković (1)
  • Ivan Dačković (1)
  • Ivan Kostadinović (1)
  • Ivan Veselinović (3)
  • Ivan Đurić (1)
  • Ivana Dagović (1)
  • Ivana Jevtić (1)
  • Ivana Milić (1)
  • Ivana Popović (1)
  • Ivana Savović (1)
  • Ivana Višnjić (3)
  • Ivana Vlahović (1)
  • Jasenka Stekić (1)
  • Jelena Jovanović (1)
  • Jelena Lečić Mirčetić (1)
  • Jelena Radovanac (1)
  • Jelena Ristić (1)
  • Jelena Stojmenović (1)
  • Jelena Vučković (1)
  • Jovan Gligorijević (1)
  • Jovan Krstić (1)
  • Jovana Kondić (2)
  • Jovana Stanojčić (1)
  • Jovo Stokić (2)
  • Katarina Ćevriz (2)
  • Kristina Bojović (1)
  • Ksenija Karić (1)
  • Lazar Džamić (1)
  • Leo Pandžić (2)
  • Lidija Latinović (1)
  • Ljubomir Skupek (1)
  • Lucija Vesić (1)
  • Maja Mrkalj (1)
  • Maja Nikčević Rmandić (1)
  • Maja Petrović (1)
  • Maja Šobot (1)
  • Maja Verlašević (1)
  • Maja Zikic (1)
  • Mari Glavonjić (2)
  • Marija Đurović (1)
  • Marija Kostić (1)
  • Marija Rokvić (1)
  • Marija Švigir (32)
  • Marija Tatarević (3)
  • Marijana Krička (1)
  • Marina Mitić Jekić (1)
  • Mariora Andraš Tomić (1)
  • Marko Agatonović (2)
  • Marko Bekić (1)
  • Matjaž Fajfar (2)
  • Milan Listeš (2)
  • Milan Maglov (1)
  • Milan Manić (1)
  • Milan Marković (1)
  • Milan Milenković (1)
  • Milan Radivojevic (1)
  • Milan Simić (1)
  • Milan Zaletel (1)
  • Milan Đorđević (1)
  • Mile Mitrović (47)
  • Milena Janjić (3)
  • Milena Nikolov (1)
  • Milena Radosavljević Đorić (1)
  • Milena Rajić (1)
  • Milenko Dželetović (1)
  • Milica Altgelt (1)
  • Milica Ivic (1)
  • Milica Đorđević (1)
  • Miloš Cvetković (7)
  • Miloš Jauković (1)
  • Miloš Jeličić (2)
  • Miloš Nedeljković (1)
  • Miloš Pucarević (1)
  • Miloš Puzić (1)
  • Miloš Simić (1)
  • Miloš Vasić (1)
  • Miloš Zeković (1)
  • Miona Živkov-Ivanišević (4)
  • Mirjana Pašalić (2)
  • Jelena Jovanović (5)
  • Mladen Ranković (1)
  • Natalija Jegdić (1)
  • Natalija Mihajlović (1)
  • Natalija Pešić (2)
  • Natalija Popovic (1)
  • Nataša Kuzmanovski (1)
  • Nataša Stamenković (2)
  • Nataša Žikić Buha (1)
  • Nebojša Vlatković (1)
  • Neda Čičarević Tepić (1)
  • Neda Jovanović (1)
  • Nemanja Knežević (1)
  • Nemanja Nikolić (3)
  • Nenad Dlačić (1)
  • Nenad Kovačević (1)
  • Nenad Radunović (1)
  • Nenad Trajkovski (1)
  • Nevena Dokmanović (1)
  • Nevena Radovanović (1)
  • Nevena Vračar (1)
  • Nikola Avram (1)
  • Nikola Cvijanović (1)
  • Nikola Petreski (1)
  • Nikola Stokić (2)
  • Nikola Turkan (1)
  • Nikša Vušurović (1)
  • Olga Mirković (1)
  • Olivera Dostanić (1)
  • Olivera Krneta (1)
  • Olivera Nikodijević (1)
  • Petar Ćurčić (1)
  • Petar Popović (1)
  • Petar Živković (3)
  • Predrag Krasojevic (7)
  • Predrag Kudra (1)
  • Predrag Micić (1)
  • Predrag Petrović (5)
  • Rade Hajder (1)
  • Rade Radanović (2)
  • Rade Stojisavljević (1)
  • Radomir Petronijević (1)
  • Rajko Vasojević (1)
  • Roland Seeliger (1)
  • Sandra Rapo (1)
  • Sanja Jevđenijević (1)
  • Sanja Mrđanov (2)
  • Saša Stamenković (1)
  • Silvia Tomić (1)
  • Slavica Vučetić (1)
  • Slavica Vujičić (1)
  • Slaviša Lečić (2)
  • Slavko Vujnovic (7)
  • Slobodan Anić (2)
  • Slobodan Radoičić (1)
  • Slobodan Roksandić (1)
  • Slobodan Žepinić (1)
  • Snežana Glavonjić (1)
  • Snežana Trajkovski (1)
  • Snježana Pivaš (1)
  • Sonja Nenić Andreev (1)
  • Srdjan Grbić (1)
  • Srđan Grubić (1)
  • Srđan Pavlović (1)
  • Stefanija Georgieva (8)
  • Stevan Ćomić (1)
  • Svetlana Mirković Borčić (1)
  • Svetlana Pajić (1)
  • Svetlana Žikić (2)
  • Tamara Dragašević (1)
  • Tamara Lazić (3)
  • Tamara Matović (2)
  • Tatjana Bolpačić (22)
  • Tatjana Jovanović (1)
  • Tatjana Lukić (2)
  • Tijana Anđelić (1)
  • Tijana Drljević (1)
  • Tijana Rauš (1)
  • Tomislav Mimica (1)
  • Vedran Babik (1)
  • Vedrana Božić (2)
  • Vedrana Vukša (1)
  • Velibor Ilić (1)
  • Veljko Stanojković (1)
  • Veljko Žarić (1)
  • Veroljub Zmijanac (1)
  • Vesna Stojanvić (1)
  • Violeta Kovačević (1)
  • Vladan Buha (1)
  • Vladan Matović (1)
  • Vladimir Petković (2)
  • Vladimir Popović (1)
  • Vladimir Stojković (1)
  • Yeghishe Avagyan (1)
  • Žaklina Teofilović (2)
  • Žarko Milovanović (1)
  • Žarko Savić (1)
  • Željko Ćulibrk (1)
  • Željko Vidojević (1)
  • Živka Mutlak (1)
  • Živorad Radovanović (1)
  • Zoran Blagojević (1)
  • Zoran Daljević (1)
  • Zorica Dinić (1)
  • Zorica Popović (1)
  • Đorđe Koprivica (2)
  • Đorđe Milinković (1)
  • Đorđe Živanović (1)
  • Trenutno nema magazina