Menadžeri i aktivan sportski život

U Francuskoj, menadžeri sve češće kao hobi u svom CV-u upisuju maraton i polumaraton.
Oni koji regrutuju i čitaju biografije, smatraju da bavljenje ovim atletskim disciplinama pokazuje da je kandidat razumna osoba koja dobro procenjuje svoje snage, da je spremna na odricanje i naporan rad, a da u sebi ima dovoljno motivacije da sačeka plodove sopstvenih napora.
Imate li uzore kad je reč o kvalitetu života?
Ne morate biti statističar da razumete brojke koje pokazuju koliko posledice sedentarnog i pasivnog načina života utiču na vaše zdravlje i kvalitet života. Okrenite se i pogledajte… Na primer, ljude sa kojima radite. Da li biste želeli da budete kao oni?
Da li u vašem okruženju postoje kolege, partneri ili klijenti koji bi vam mogli biti uzor u poslovnom smislu? Da li ti isti ljudi mogu biti uzor po tome kako izgledaju, kako se hrane i koliko vremena posvećuju svom izgledu i zdravlju? Ko su ljudi koje vrednujete više nego druge? Zašto?
Prati nas osećaj da nešto treba da promenimo
Aktivnost, vitalnost i kvalitet života su usko povezani. Ne govorimo samo o tome da je rad na sebi kroz fizičku aktivnost prevencija mnogih bolesti…
Stalno nas bombarduju informacijama o tome da smo, kao menadžeri sa najvećom odgovornošću u kompanijama i organizacijama, najizloženiji posledicama neaktivnosti i stresa, kao što su: kardiovaskularne bolesti od povišenog pritiska do šloga, problemi sa kostima, smanjenje kvaliteta seksualnog života, gojaznost…
Negde u vazduhu je prisutna misao da u našem životu postoji negativna navika koje se još nismo otarasili i pozitivna koju moramo da steknemo… Ovu misao prate i negativne emocije: krivica, ljutnja, očajanje, stres… Šta to još niste odlučili da promenite?
Kada već počnemo da radimo na sebi, kao pametni, sposobni i preduzimljivi ljudi koji puno postižu, govorimo o bavljenju svojim zdravljem i fizičkim izgledom, kao načinu da zdravlje i izgled ne budu prepreka u našim životima. Želimo da smršamo da nas ne bude blam kada se skinemo, da smršamo jer gojaznost znači da ne brinemo o sebi, i da budemo toliko zdravi, da možemo bez problema na sport, na planinu, na izlet, i da ne završimo kao kolega iz kancelarije pored.
Ali zašto su nam ovde standardi i očekivani kvalitet toliko niski, kada na karijernom i finansijskom planu od sebe očekujemo samo maksimalne uspehe?
Vitalnost kao vrednost
Ozbiljne zdravstvene nedaće su pravi momenat za ozbiljnu stratešku intervenciju u našim životima. Tada je vrlo važno da zastanemo i porazmislimo o vrednostima koje nas vode i motivišu u životu.
Ukoliko hoćete da budete zdravi, zadovoljni svojim izgledom i kvalitetom života, među vrednostima od presudnog značaja za vas moraju da se nađu zdravlje i vitalnost (npr pored ljubavi, napretka, novca, nezavisnosti ili čega god).
Ukoliko vitalnost postavite kao svoj standard neće vam biti teško da izaberete neki od dostupnih i popularnih sportova koji će učiniti da budete zadovoljni. Sami birajte da se igrate sa loptom i prijateljima (tenis, skvoš, basket, mini fudbal) ili da nezavisno trenirate i pronađete svoj mir (gym, trčanje, plivanje, bajs).
Maraton i polumaraton kao cilj
U Francuskoj, poslednjih nekoliko godina, profesionalci sve češće u rubriku hobi u svom CV-ju upisuju maraton i polumaraton. Oni koji regrutuju i čitaju biografije, smatraju da bavljenje ovim atletskim disciplinama pokazuje da je kandidat razumna osoba koja dobro procenjuje svoje snage, da je spremna na odricanje i naporan rad, a da u sebi ima dovoljno motivacije da sačeka plodove sopstvenih napora. – Aleksandar Manić
I ne varaju se. Svako ko se redovno priprema za trke na duge staze i učestvuje na trkama, zna da planira svoje napore i tehniku, da se odriče mnogih stvari, da prevazilazi kako materijalne, tako i psihološke prepreke, da meri svoj napor i poboljšanje, i da bude strpljiv sve do startne linije. A, onda, sve iz početka, jer valja trku voditi od prvog do poslednjeg metra.”
U Francuskoj, svake godine oko 90 hiljada ljudi prođe kroz cilj na jednom od nacionalnih maratona. Nemci su još zagriženiji, procenjuje se da 10% nacije trči, što je oko 8 miliona ljudi.
Prosečan maratonac čita MCB blog!
Maraton nije igra za decu. Prosečna starost maratonca je oko 40 godina, a maratonke 36. To su porodični ljudi u najboljim godinama za karijeru, koji sigurno ozbiljno postavljaju prioritete.
U klubu Trčanje.rs volimo da negujemo i učimo upravo iz ovih primera. Od ljudi koji su završavajući maraton u 45. ili 55. godini razvili kod sebe uverenje da ništa nije ne moguće. Volimo da učimo iz promena koje nam daju motivaciju da se odricanje, istrajnost i disiplina isplate.
Sprega uspeha na fizičkom i poslovnom planu, sa konačnim ciljem da se živi zadovoljnije je neminovna. Sa koje god strane da krenete u ovaj proces dostizanja jednog višeg kvaliteta života (bilo da ste uspešni u poslu pa krenete sa fizički aktivnijim žviotm, ili da ste uspešni u sportu pa prenesete principe uspeha u sport) konačna sudbina je ravnoteža vaših životnih polja.
Pravo uživanje u postignuću nije sam sportski cilj i fizička promena koju donosi aktivnost, već ono što postajete tokom vežbanja i rada na ispunjenju vašeg cilja.
Autor teksta je Veroljub Zmijanac, predsednik Sportskog kluba Trčanje.rs i Udruženja Aktivan život.
Road Runners Club Trčanje.rs posvećen je promociji aktivnog života, rekreativnog trčanja kao i razvoju trkačkog pokreta u Srbji. Trčanje je za nas prilika da se napreduje na ličnom planu, ali i način da se menja kultura društva. Kultura aktivnog življenja predstavlja prihvatanje odgovornosti za sopstvene želje. Udruženje se bavi razvojem programa podrške za mlade ljude na životnim raskrnicama, upravljanjem promenama i vršnjačkim lajf koučingom.
Autor
Veroljub Zmijanac
23 Komentara
Dobar tekst i jos bolji podsetnik sad na pragu jeseni da ne smanjimo aktivnosti koje imamo vise leti. Ja praktikujem jogu , a ponekad brzi hod. Morala sam da dodam ovu disciplinu tj JOGU, jer je nema medju pomenutim i te kako dragocenim aktivnostima, a ona jeste akcija a ne meditacija.
Ja planiram da idem na polumaraton ili maraton. Prvi polumaraton (i jedini) sam istrčao sa 16 godina a sada sa 40 godina planiram još jedan maraton
Šta zna “seljak” šta je 42 km
mogao sam u mladosti da trcim oko 3o km ali planirati sa 4o god.maraton to je verujem sala,neprestano trcim vec preko 4o god.sada u 55 god.i polumaraton je prevelik zalogaj.
nije šala nego zbilja
Ovaj lik mi je inspiracija u smislu motivacije:
http://film.krstarica.com/l/filmovi/kako-postati-heroj/
ja nisam nezadovoljan kao Mladen (čak štaviše – jako sam zadovoljan i srećan); no, volim izazove. Maraton deluje baš izazovno… A, to je i odličan način da pokažeš deci primerom ŠTA SE MOŽE…KAD SE HOĆE
Konačno nešto i Bojan da nauči od mene, zapravo da ga podsetim… Koristi se ili čak ili šta više, a ne obe reči “čak štaviše”. Mada koliko nam menjaju jezik u poslednje vreme, ne bi me čudilo da su i ovo prihvatili kao pravilan izgovor/pravopis…
Svaka čast na tekstovima, uvek nešto novo izleti što je dobro i što pogađa suštinu… inace trcanje.rs extra sajt sa korisnim informacijama.
Veliki pozdrav i podrška
A yoga?
Sve je to lepo za ljude koji ne misle kako da plte stan i sta da jedu danas uopste. Srbija je ovo. Jbg ko moze lepo je. I ja sam nekada jos vise mogao a 39 mi je. Ni duha ni zdravlja kada nemas sta da jedes…….
Veroljube, da li već pomenuto brzo hodanje može da donese osveženje, oporavak organizma i pokrene protok, energiju?…
Ukoliko se potroši bar oko 45 minuta na brzo hodanje.
Hvala vam puno na komentarima. Baš mi je drago da vam se teskt sviđa!
Irma, Miona: Joga je savršena aktivnost. Pogledajte samo kako žive i koliko su vitalni joga insturkori i inskturkorke… Po meni, a i po mnogima koji su probali, najbolja kombinacija je joga + neki aerobni trening… Npr spining, trčanje, brzo hodanje.
Tatjana: Brzo hodanje je za odličan i dovoljan trening. 45 minuta, 3, 4 puta nedeljno brzog hodanja… možda je čak za starije sugrađane bolje nego trčanje, jer je manje invazivno na koštani i mišićni sistem… Obavezno kupite dobre patike i uživajte. Lako ćete preći na džoging, ako ciljevi koji ste zadali sebi postanu manje izazovni nakon par meseci hodanja…
Slobodno pitajte, tu sam
Ratko.. čime sebe sprečavate da ne istrčite npr jublinarni 25. Beogradski maraton, aprila 2012. godine?
(od novca potrebne su vam par patika, ukupno 50€ ulaganja do aprila 2012. + startnina za trku, koju bih vam ja rado poklonio)
april 2012 – zapisan kao cilj. Pošto sam trčao na 1-om polumaratonu 21 km, sada idem da istrčim 42 km na 25-om jubilarnom maratonu
Vidimo se na cilju….
Veroljube, koje patike smatrate dobrim za brzo hodanje?
Tatjana, svaka patika koja je i za trčanje, biće vam odlična i za brzo hodanje.
Moj savet vam je da obiđete prodavnice, probate, i na licu mesta se odlučite za najudboniju patiku.
Hvala, Veroljube, na svim informacijama.
Bravo, Boki, za novi cilj.
Ja znam da ćeš se za maratom pripremiti i da ćeš ga istrčati. Mogu da sumnjaju samo oni, koji te dovoljno ne poznaju.
Moj stric, trkač, koji ima preko 70 god, trčao je čak i bos…
[…] Tekst je objvavljen kao gostujući članak na MCB Blog. […]
[…] Tekst je objvavljen kao gostujući članak na MCB Blog. […]
Sjajan tekst!
Dopada mi se deo vezan za CV i procenu nekih karakteristika kandidata na osnovu dodataka koji se ticu (polu) maratona. Svako ko je ikada trcao, zbog raznih motiva, pa cak i ako je odustajao, zna da je to pre svega vezba za um. Bilodvanje sopstvenih granica.
Bravo za Bokija koji je zapisao april 2012. Da li vec aktivno treniras?
Ja sam zavisnik od trcanja i pratim tekstove na Trcanje.rs, jer je moj bivsi trener Radenkovic takodje aktivno ukljucen u rad ovog sjajnog udruzenja.
Sve pohvale za autora teksta.
Pozz
Za sada trčim po treninzima
No, bio bi zaista rad da se fokusiram. Možda sebe i iznenadim i zaista ostvarim svoj cilj – polumaraton, pa onda maraton
Videćemo, videćemo…
Zaista jako zanimljiv tekst. Ja sam samo malo podozriv prema nasminkanim CV-jevima. Danas je sve i svasta dosta popularno i lako dostupno na internetu. Pa cak i regruteri, 50% istih pitanja postavljaju na intervjuu (mozda isti izvor na internetu?)

I jos cu na linkedinu dodati sliku mog skoka padobranom. A sviram i klavir u slobodno vreme.

Mislim da je za regrutere mozda i nemoguce da provere istinitost tvrdnji. (Imam sliku u dresu reprezentacije, znaci bio sam reprezentativac 
Tu nesto ne stima. Pa cak i Nemaca trci samo 8%, dje 40% menadzera.
A moj prijatelj Francuz kaze da oni ipak vise rekreativno jasu konje nego trce maraton 
Nakon teksta o licnom brendu koji je nedavno osvanuo na blogu zadam sebi cilj do jeseni da malo doteram svoj licni brend, pocevsi od CV-ja do online profila
I onda pocnem da razmisljam. Regruter bi u CV-ju trebalo da trazi cinjenice koje ce porediti sa opisom posla i opisom ,,idealnog radnika”. Da li da mu ja malo otezam posao? Hajde da iskoristim svoje kontakte i saznam nesto njemu i lepo skrojim CV prema tome. Mozda mu se dopadne sto oba volimo maraton
Moj novi profil – voli extremne sportove znaci spreman da rizikuje, rodjen za CEO.
Maratonac – uporan, psihicki stabilan, otporan na stres, rodjen za CEO.
Svira klavir – ima neku umjetnicku stranu, a liderstvo je kao sto svi znamo 50% umjetnost – ne kaze se badava ”art of leadership”
Ima nas koji citamo blogove ili druge izvore podosta i upijamo savete
Pa sad zamislite u 100 prijava za posao 40 maratonaca
Za kraj nagradno pitanje: Zasto regruteri postavljaju pitanje ,,Koje su Vase mane?”
a. da vide koliko je kandidat dobar lazov
b. sigurne ne zato sto ocekuju iskren odgovor
c. u pitanju je konkurs za politicara te je ovo pitanje neophodno kako bi se utvrdio potencijal kandidata da izraste u vrhunskog demagogicara
Veliki pozdrav svima!
I podrska zdravom zivotu. Ja sam u zivotu trcao quarter-maraton i ne nameravam da idem daljeza sada. (aaaa, ne postavlja sebi izazovne ciljeve, zadovoljava se malim stvarima)
Dok sam isao u srednju skolu uporedo sam trenirao plivanje i atletiku. Drugar mi je predlozio da se uclanim u triatlon klub jer bi me manje izasla clanarina a nista nisam gubio. Trenirao sam pod clanskom kartom triatlon kluba 2 godine , nisam isao na sve ili nista vec da istrcim tu etapu i to je veliki test za um i telo. Onda je dosla povreda ligamenata i od tada je proslo 3 godine da nisam metar istrcao, itekako se oseca razlika, slabija motivacija, prihvatanje nezdravog nacina zivota koji se lako odrazava na telesnu masu. Mozda i krenem ispocetka i pored bolova u nozi ali to je nesto sto te kupi za ceo zivot.
Naš profesor trčanja Veroljub je još jednom dokazao da je doktor. Pohvale za profesore trčanja Ivana Radenkovića i Veroljuba Zmijanca, kao i čitav njihov tim, koji i ove 2014. godine čine čuda od naših života/ciljeva/motivacije u Školi za trčanje!!! HVALA!