Kako jedna 16-godišnjakinja govori o liderstvu?
Predgovor
Ne volim patetične izjave roditelja o svojoj deci (“moje dete je najlepše… moje dete je najpametnije… svaka joj je zlatna…”).
Moja ćerka Milica ima 16 godina (ili 17, kako god želite da brojite). Ona ide u 2. razred Matematičke gimnazije i ovo su njena razmišljanja o liderstvu.
Ja nemam ništa drugo da dodam. Milica me je davno nadmašila u svemu.
Ponosni taki
P.S. Milica je sa leve strane. Sa desne strane je snajka moje majke i supruga tate od moje dece. Ko shvati, shvatiće… I, moja najveća ljubav ♥
- Kuda ćemo?
Sve na svetu teži da se udruži sa sebi sličnim, kako bi postiglo stabilnost. Atomi se udružuju u molekule, pčele u rojeve, vukovi u čopore, a ljudi u timove, porodice, plemena, države… Da bi jedna takva grupacija ljudi bila uspešna u raznim sferama života potrebno je da ima jakog i pametnog vođu.
Vođa je osoba koja donosi odluke u ime tima i ima potpunu odgovornost za sve što se dešava. Biti vođa nije lak posao. Sa jedene strane, vođa je slavan, omiljen, materijalno nadmoćniji od drugih, neka vrsta autoriteta. Sa druge strane, ako izbije bilo kakav problem, vođa je prvi na kog će se vršiti pritisak i jedini koji će morati da organizuje tim tako da se što pre izbori sa krizom.
Jasno je da smer u kom idemo zavisi velikim delom od vođe. Posmatrajući stvari samo iz jedne perspektive ljudi često za neuspeh svoje zajednice okrivljuju baš njega. Ali, ko je zapravo kriv za socijalne, materijalne, emotivne krize jedne zajednice? Ko je to iznad vođe?
Svaki vođa je na svoju poziciju došao izborom društva. Bilo da su u pitanju predsednički izbori, odabir kapitena u košarkaškom timu ili izbor direktora u nekoj kompaniji, svaki od njih ima većinu članova svog tima iza sebe.
Često se dešava da je neuspeh zajednice direktna posledica pogrešnog odabira vođe, što je slučaj u Domanićevoj pripoveci “Vođa”. Tim koji postavlja “slepog vođu” je, nažalost, veoma česta pojava u današnjem društvu. Ljudi cene pogrešne kvalitete, postavljaju na visoke funkcije nedovoljno pripremljene pojedince i dovode svoje društvo do ivice propasti.
Da bismo oformili moćnu i stabilnu zajednicu i krenuli pravim putem pre svega moramo da znamo šta želimo. Sledeći korak je odabir odgovornog pojedinca, perspektivnog vođe punog energije i volje za promene, a poslednji, možda onaj najteži korak, jeste sama promena naših loših navika i doprinos idealima za koje se borimo.
Napisala: Milica Šćepanović, maj 2014.godine
Autor
Bojan Šćepanović
MCB Menadžment Centar Beograd
063 7004 518
8 Komentara
Sjajno!Sazeto i sa poentom…bravo Milice!!
Decu odmah postavljati na najodgovornija mesta u drzavi pre nego sto ih mi odrasli unistimo nasim steretipima, “izmisljenim” normama i pravilima ponasanja. Rizikujem da se Bojan naljuti, ali nista sto si ti objavio ( pa ni lekcije o Excel-u) nema kvalitet i jacinu razmisljanja izrazenih ovde.
Radomire,
slažem se sa tobom.
Moja ćerka je aktivno učestvovala u organizaciji Kongresa – i bila je jedan od najboljih radnika (ako ne i najbolji :)). Sledeće godine idemo korak dalje… i daću joj još više odgovornosti.
Ja smatram da sam sa 43 godine mator i da su mlađi od mene mnogo pametniji i sposobniji … a posebno moja deca.
Što se tiče države, i tu se slažem sa tobom. Kada vidim Ministra od 70 godina ili političara od 80 godina, ja se naježim. Svi su puni parola “mladi, na mladima svet ostaje…” ali niko ne želi da mladima pruži šansu.
Moje razmišljanje je prosto: smatram da sam sa 43 godine već mator (“retard” :)) i mlađa generacija je mnogo sposobnija od mene.
Moje najveće dostignuće je upravo ovaj tekst koji si pročitao. Sve ostalo (Excel, finansije, controlling…) je nevažno. Jedino mi je važno da sam odgajio jednu zrelu, mladu osobu. Ustvari, dve – s tim što ova druga više voli da piše o NBA
Bravo za Milicu i bravo za mamu i tatu i naravno NBA!!!
Činjenica je da na mladima svet ostaje i opstaje ali ono što je u našem društvu najopasnije je činjenica da naši mladi odlaze. A odlaze zato što mi kao roditelji prvo kada su mali upoređujemo naše i njihovo vreme. Znate ono kada sam ja bila u tvojim godinama mi smo igrale lastiš a vi sada…. i tako slične nazadne priče nas “matorih”. Ali srećom (u mom slučaju) moja buduća glumica?! je pre dve subote imala premijeru dečje predstave “Buđenje proleća” pa su deca na tako lep i kulturan način pokazala (naravno samo onima koji su želeli da shvate) koliko ih u svakom trenutku, u želji da ponovo živimo kroz njih svoju ranu mladost, vraćamo i guramo u nazad. Zato Bojane, pozdravljam tvoju odluka da Milica sledeće godine dobije još ozbiljniju ulogu, treba ih pustiti da misle svojom glavom i da ŽIVE SVOJE VREME jer toliko su ispred nas da mi kao roditelji nismo toga ni svesni, ustvari samo smo gle čuda jako uplašeni za njihovu budućnost…
Pozdrav i puno uspeha svoj “našoj” deci
I ja ću se složiti sa prethodnicima.
Stvarno je uzbudljivo videtii da tako mlada ličnost ima takvu zrelost i da već sa 16 godina ima zdravo razmišljano o tome šta je pravi kvalitet, ali i šta nije kvalitet.
I opet se vidi da je najvažnije raditi i pričati sa svojom decom od kad se rode, a takođe biti svestan da je lični primer najbolji primer za svoje dete.
Bravo Milice, Bojane, Sandra!
Bravo Sandra i Bojane! I treba da ste ponosni, a vidim da njeno vreme tek dolazi. Vi ste primer kako treba vaspitavati i odgajati decu. Bojan je jedini trener koji je uvek i na svakom predavanju barem u jednom primeru pomenuo svoju porodicu. Od porodice sve pocinje, a Milica posle ovog teksta vise nije dete, vec zrela osoba cije me tekst, pa malo je reci odusevio!!!
I tacno je da treba uciti od dece! veliki pozdrav od mene
irma
Radujem se zbog vas što ste uspešni roditelji i uspešni roditelji. I uspeh se uči. Za uspeh treba mnogo učenja rada i znanja. Sigurna sam da će vaša ćerka biti uspešnija od vas, jer je to želja svih roditelja. Čestitam od srca.
Znajuci Bojana i Sandru, ne cudim se. Bravo za mladju generaciju, imali su pred sobom dobar primer rada i pozrtvovanosti,ali pre svega iskrenosti i postenja.