Kad mora u WC, kineski radnik podigne ruku i trpi dok mu ne nađu zamenu

Veseo je dan u kampusu fabrike “Fokskon“, čuvenom Fokskon Sitiju, u kineskom gradu Šendženu, gde armija od oko 300.000 radnika jede, spava i “štancuje” neke od najpopularnijih IT uređaja današnjice: “ajfone“, “plejstejšne”, kućne računare.

Zbog učestalih samoubistava, uprava fabrike diže moral radnicima organizujući sletove
Najpre, tu je parada; spektakl sa balonima, vuvuzelama i nasmejanim radnicima i radnicama maskiranim u gejše, čirlidersice, Spajdermene… Zatim, dvosatni slet sa akrobatama, muzikom i vatrometom. Na kraju, kliču se slogani: “slavite svoj život” i “brinite jedni o drugima da bismo izgradili divnu budućnost”.
Zvuči previše idilično za spontano radničko okupljanje?
I jeste previše idilično. Reč je, zapravo, o zajedničkoj “produkciji” radničkih sindikata i uprave fabrike, kako bi se popravilo psihičko stanje zaposlenih u Fokskon Sitiju posle 11 samoubistava njihovih kolega, koji su u periodu od osam meseci okončali svoje živote skočivši sa višespratnih spavaonica u kampusu.
“Industrijski monstrum”
Taj prizor je u kasno leto 2010. godine zabeležila ekipa američkog magazina “Blumberg” tokom posete industrijskom čudu zvanom Fokskon Siti. Do kraja te godine, još sedmoro radnika je skočilo sa spavaonica, ukupno 18, od čega je 14 poginulo. To je, istina, i dalje ispod kineske nacionalne stope samoubistava.

“Fokskon” je privukao gigante poput “Epla”, “Motorole”, “Filipsa”, “Tošibe”..
Ipak, “industrijsko čudo” Kine, koje je nekoliko godina ranije privuklo gigante poput “Epla”, “Majkrosofta”, “Motorole”, “Filipsa” i “Tošibe”, da pomenemo samo neke, u javnosti je postalo “industrijski monstrum”. Ili logor koji proždire na stotine hiljada radnika, uglavnom mladića iz seoskih oblasti Kine, da bi “štancovali” popularne gedžete poput “ajfona” po skoro nemoguće niskim tarifama.
Potrošači na Zapadu su po prvi put počeli da razmišljaju o ceni svojih visokotehnoloških igračaka.
Vlasnik “Fokskona”, tajvanski biznismen i multimilijarder Teri Gvo, otvoreno priznaje da je firma sporo reagovala na pojavu samoubistava.
– Biću iskren. Dogodilo se prvo (samoubistvo), pa drugo i treće, ja to nisam video kao ozbiljan problem. Mi ukupno zapošljavamo 820.000 radnika. Sada se osećam krivim. Posle petog samoubistva odlučio sam da uradimo nešto drugačije – rekao je živopisni Gvo, o kojem ćemo više pričati drugom prilikom.
Možete da skočite, ali nećete moći da se ubijete
Gvo i “Fokskon” su, za početak, stvarno uradili “nešto drugačije”, mada bi mnogi izabrali reč “bizarnije”. Širom kampusa je razapeto tri miliona kvadratnih metara žućkaste mreže za “hvatanje” radnika koji skaču u smrt sa krovova spavaonica. Poruka je jasna: možete da skočite, ali nećete moći da se ubijete.

Menadžment fabrike je na spavaonice postavio mreže kako bi sprečili radnike da se ubiju skokom sa krova
Ukinute su povlastice i nadoknade za porodice samoubica, pošto je jedan od njih u oproštajnoj poruci napisao da je odlučio da okonča svoj život da bi obezbedio svoju porodicu novcem od tih “beneficija”.
Od normalnijih poteza, “Fokskon” je zaposlio 100 psihologa i u kampusu oformio savetodavni centar koji radi 24 sata dnevno. Radničke plate su povećane 30 odsto, na 1.200 juana (176 dolara) mesečno i obećane su dodatne povišice. Danas, skoro dve godine kasnije, dnevnica iznosi 17 dolara, a stopa samoubistava je svedena na minimum.
S druge strane, kako navodi “Dejli telegraf”, radnici “Fokskona” i dalje ne mogu da podnesu vojnu disciplinu u fabrici, pa svakog meseca otkaz da 24.000 ljudi, koji brzo bivaju zamenjeni svežim regrutima.
“Dobili smo plikove, a koža nam je pocrnela”

Pre dve nedelje, ovih 150 radnika “Fokskona” pretilo je da će se zbog užasnih uslova rada ubiti skokom sa zgrade fabrike
Došla je srećna Nova 2012. godina, a radnici “Fokskona” su i dalje daleko od srećnih, iako su samoubistvo samo prošlost. Poslednji štrajk je počeo 2. januara, kada je oko 150 zaposlenih pretilo skokom sa krova fabrike žaleći se očajnim uslovima rada na pokrentoj montažnoj traci. Skinuti su sa vrha zgrade posle devet dana.
– Nisu nas obučili i radili smo za sitniš. Pokretna traka se kretala veoma brzo i već posle prvog jutra smo svi dobili plikove, a koža na rukama nam je pocrnela. Fabrika je puna prašine i niko to nije mogao da podnese – rekao je “Dejli telegrafu” jedan od radnika.

Protest kineskih studenata u znak podrške radnicima Fokskona
I srpska javnost se zainteresovala za Fokskon Siti posle teksta na “Blicovom” sajtu, pod naslovom “Kako je Stiv Džobs objasnio Obami zašto se sve živo proizvodi u Kini”, a koji je pročitalo više od 150.000 ljudi.
Među više od 300 komenatara na ovaj tekst, mnogi su kritikovali životne uslove u “Fokskonovom” kampusu, nazivajući ga, na primer “logorom jeftine radne snage od 17 dolara dnevno” (komentator: Slepikodočiju) ili “modernim robovlasničkim društvom” (komentator: ekonomista)
“Ovo… je jedna velika sramota za Kinu. To znači da je ljudski život tamo ništa, tj. jednak nuli i da su oni praktično robovi. Podseća me na megafarme za životinje u kojima se stoka hrani da bi se jednog dana zaklala i preradila u meso. Samo što se ovi ljudi ne kolju, nego se koriste da proizvode jeftino i na veliko. Njihovi životi su nevažni, oni su samo jedan mali točkić u ogromnoj ekonomiji. Njihova svest o životu i realnosti ne postoji, samo je važno da proizvode svaki dan od jutra do mraka. Kao pčele u košnici”, napisao je komentator MSquared.
I zaista – kako izgleda prosečan dan prosečnog radnika ili radnice u Fokskon Sitiju?
“Gladni ljudi imaju veoma bistar um”
U Fokskon Sitiju danas radi 230.000 ljudi. To je pravi mali grad, sa prodavnicama brze hrane, bankomatima, olimpijskim bazenom… I knjižarom, koja sa istaknutog mesta prodaje biografije kontroverznog vlasnika “Fokskona”, Terija Gvoa. Među njima je kolekcija Gvoovih aforizama i poslovica, uključujući i one zabrinjavajuće, poput “i rad je neka vrsta radosti”, “strogo okruženje je dobra stvar”, “gladni ljudi imaju veoma bistar um” i “lako je dobiti hiljadu vojnika, teško je naći jednog generala”.
Kako izgleda radni dan u Fokskon Sitiju:
Ulice su sivkaste i dosadne, ali čiste. Radnici šetaju, smeju se, puše u hladu drveća, ako se ne odmaraju u spavaonicama, koje su reportera američkog magazina “Wired” po opremljenosti podsetile na prosečan kampus univerziteta u Sjedinjenim Državama. U “Fokskonu” tvrde da je vlasnik Teri Gvo lično insistirao da spavaonice budu bolje od onih koje bi radnici mogli samostalno da iznajme u Šendženu.
Kada je vreme za posao, radnik uđe u betonsku petospratnicu, navlači plastičnu jaknu i kapu, a platnene “kaljače” preko cipela. Tokom radnog vremena uglavnom sedi ili stoji na jednom mestu, na primer, sklapajući “ajfone”. Ako mora u toalet, podigne ruku i trpi dok mu ne nađu zamenu. Ima sat vremena za ručak i još dva mala odmora od po 10 minuta. Radi 10 sati, možda i više, zavisno od količine posla.
Posle radnog vremena, odšeta do spavaonice ili uhvati vožnju minibusom, gde deli sobu sa najviše sedam kolega, po rasporedu koji određuje menadžment firme. U slobodno vreme može da šeta, gleda TV u zajedničkoj prostoriji, možda svrati do “sajberkafea” širom kampusa i igra video igre ili odgovara na imejlove. Ako mu se posreći sa devojkom, na raspolaganju su privatne odaje.
Sledećeg jutra, umije se i istušira u zajedničkom kupatilu.
A onda – sve ispočetka.
VIDEO > Pogledajte prilog o fabrici “Fokskon” u Šendženu:
http://youtu.be/st09Cc_9Lss
Autor
Gost
12 Komentara
Naravno da je tekst ineteresantan.Pojavio se u poslednje vreme na više medija. Ja sam ga prvo uhvatila na TV-u.
A ja se pitam što nama sada,očigledno, malo intezivnije prenose ovu priču.
Imamo i mi svoje priče.
U jednoj privatizovanoj fabrici u srcu Šumadije pre 7-8 godina su radnike koji su ostali na radu pole prve racionalizacije prebacili na rad u drugo selo na rad u hladnjači za voće samo u noćnoj smeni.Novo radno mesto je bilo udaljeno oko 60 km od njihove fabrike. Jedino su ih vozili u hladnjaču uveče i vraćali ujutru.
I muškarce i žene.
U hladnjači su radili bez ikakve opreme, konkretno šta god radnici imaju da obuku na sebe, u tome rade celu noć. Toalet je bio zaključavan i radnici su morali da ga koriste “brzo”, jer je postojala osoba koja se brinula da se smrznuti radnici ne zadržavaju dugo u njemu…
O čemu mi pričamo…
Vrlo zanimljiv tekst. Na žalost, i kod se svašta negativo dešava, ali se o tome (bar javno) ne priča. Svako od nas je sigurno bio svedok ili čuo razne ružne priče o postupcima poslodavaca.
Ovom prilokom navodim jednu, koja je sigurno istinita:
Moj prijatelj, stariji čovek koji mora i dalje da radi iako je već par godina penzioner, radi u nekoj proizvodnoj privatnoj firmi u Petrovcu na Mlavi. Kada je Gazdi bila slava, svi radnici su bili pozvani – zaista fin gest. Naravno, svi su se i odazvali, svako iz svog razloga.
E, onda dođe sledeća plata – umanjena za dnevnic svima koji nisu radili na dan Gazdine slave…
To je normala,… naspram onoga šta se događa u africi: zemlja do zemlje , jedna bogata puna šeika a druga siromašna … djeca umiru od gladi i bolesti.
Kad ste zadnji put vidjeli vidjeti iz tih jadnih zemalja … nikad skoro …zar ne?!
Što?!
Jel netko ne želi da vidite,… tako je i sa Kinom ali njima to slabije ide za rukom jer se tamo proizvode vaši i naši skupi uređaji pa ponekad tamo zabodemo nos 😉
Ispravka gore napisane rečenice:
Kad ste zadnji put vidjeli vijsti iz tih jadnih zemalja … nikad skoro …zar ne?!
http://www.blic.rs/IT/303655/Covek-koji-uposljava-milion-Kineza-poredi-svoje-radnike-sa-zivotinjama
Apdejt o vlasniku Foxcon-a…
A sad idem da radim svoj posao u tranziciono-kapitalistickoj firmi
E da se ja pitam…ja bih vojnicki napao Kinu, porobio ih i doveo na prisilan rad u Srbiju.
17 usd dnevno je oko 480 usd mesecno sto znaci da je mesecna plata kao prosecna u Srbiji…stim sto kinezi imaju i tople oroke za razliku od nas.Ne branim vlasnika ali pravim paralelu sa nasim vlastodrzscima i nasim platama.
Ti si baš kapitalista… ne radi se 30 dana u mesecu, već 22 dana
17 USD x 22 = 374 USD ili oko 280 Eura. Prosečna plata u Srbiji je 414 Eura.
Ne kažem da je kod nas “med i mleko” no volim da koristim činjenice
Bojane, ovi nesrećnici rade 6 dana u nedelji, po 12 sati, tako da imaju “nešto između”, što je blizu našem proseku. Drugo je računati koliko zarađuju na sat, gde se stvari ozbiljno menjaju…
Sa druge strane, znam da inženjeri na gradilištima u PRC koji rade za 3.000 juana (oko 300 EUR) imaju, za kineske standarde, visoke plate.
Mišo,
istina je negde između
Radnici rade 10h, a mogu da rade i 12h. Takođe, mislim da rade 5 dana a mogu da rade i 6 dana. Kako kažu “it is up to you…”.
Npr, u građevinarstvu u Srbiji je normalno da se radi 6 dana nedeljno, od 7 do 17. Dnevnica za radnika je 20€, za majstora 30€, za dobrog majstora 40-50€. To je sasvim normalno u toj industriji i niko se ne buni protiv toga.
Iako tekst deluje senzacionalistički, u principu jedina senzacija za mene je KOLIČINA RADNIKA koja se angažuje. Sve ostalo (WC, radno vreme, odmori…) su manje-više normalne stvari – i u Srbiji, USA, EU…
Blago Vama sa prosecnom platom, da li neko zna kolika je realna plata u Srbiji. Zbog mog posla upoznat sam sa situacijama medju obicnim ljudima… Radnik na trafici u unutrasnjosti (Sumadija i Pomoravlje) radi za 10.000 dinara sa odbitkom manjka koji se pojavi na kraju meseca (a u Srbiji svi kradu) tako da radnik ne primi vise od 6-8.000 dinara, u mom gradu neznam nikoga sa vecom platom od 20.000 dinara osim ljudi koji rade u drzavnoj-gradskoj upravi. Blago Vama koji mislite da je prosek onoliki koliki se prijavljuje na televiziji i u svim drugim medijima , mozda Vi imate toliko… Statistika je cudo
Sta vi uopste pricate ?
Ko to kaze da je standard u kini mnogo bolji,i da su cene,njihovih osnovnih proizvoda,pre sve namernica mnogo jeftinie…?
To uopste nije tacno,u proseku,cene su im skulje za 10-20 %,cak neki proizvodi su troduplo skuplji nego li nasi,dok retko koji su jeftiniji,vrlo retko…
Ne znam stvarno odakle vam takve informacije…